Moj prvi susret sa udruženjem Prosvjetitelj bio je kroz sektor za sport davne 1997. godine. Tada znam da su stariji dječaci pričali da onaj ko tu trenira mora da klanja i da ne psuje, to je za naš tadašnji pojam bilo jedno strogo pravilo. Kako u svijetu gdje većina ne klanja, ti eto baš moraš. Ili kako u svijetu gdje skoro svi psuju, ti da ne psuješ. Nekoliko sam mjeseci dolazio na treninge i bilo mi je jako lijepo i prijatno, niko i ni na ništa me nije tjerao. Osjetio sam još tada da taj klub nije osnovan radi nekih prolaznih dobara ovoga svijeta. Radio sam onoliko koliko sam mogao i bio spreman na polaganje žutog pojasa u karateu, ali onda po ko zna koji put bivam prisiljen da promjenim mjesto boravka i od tada pa do ovog proljeća 2013. nisam više imao kontakta sa udruženjem.
Budući da je udruženje zasnovano na iskrenim nijetima i moralnim vrijednostima, Uzvišeni Allah dž.š. nije dozvolio da se ta skupina razjedini ili rasformira nego se ona širila i umrežava i postajala sve jača i jača. Pa tako zahvaljujući jedino Onome koji upućuje ljude pravim putem dolazim ponovno u susret sa starim svojim prijateljem iz djetinjstva. U razgovoru sa njim saznajem da je udruženje još uvijek oaza sigurnosti, Allahove milosti i mjesto iskrenih i predanih Allahovih robova. Dok mi je objašnjaovao o kakvoj skupini ljudi je riječ, pomislio sam da je posrijedi još jedna hiperbola (uveličavanje) književnim jezikom rečeno, i jednostavno rečeno nemoguće da takva skupina ljudi postoji na Zemlji danas.
U junu ove godine (2013) biva moj prvi zvanični susret sa udruženjem. Taj susret dešava se u genocidom uništenoj Vlasenici u tamošnjoj jedinoj gradskoj džamiji, i to u trenutku dok su četnici se pripremali da na svome ljetnom vašeru pjevaju nove fašističke pjesme kao one „Oj Sjenice nova Srebrenice, oj Pazaru novi Vukovaru“ . Kroz prozor te iste džamije gledam ljude koji su do jučer ubijali moga oca, djeda, amidžu i dajdžu, a u džamiji se vodi najplemenitija priča koju čovjek može za svoga ovodunjalučkog života voditi, a to je natjecanje u dobru. U toj džamiji došao sam da ispunim jedan od najvažnijih kur'anskih imperativa. I zaista, moj mi prijatelj nije na pravi način opisao udruženje Prosvjetitelj-Muallim iz Srebrenice. Ono je puno više nego što se može ovim tekstom ili neko ili nečijom metodom opisivanja može opisati. Da bi ste imali pravu sliku o udruženju vi morate da budete njegov dio. Allahovom milošću sa nekoliconom članova tada sam se upoznao ali kao da se čitav život znamo.
U plemenitom Kur'anu postoji jedna priča tačno na njegovoj polovini. To je priča o nekoliko mladića koji su pozivali na dobro a odvraćali od zla. Allah dž.š. ih spašava od tadašnjeg zlog vladara tako što ih je uspavao i učinio da im san taje tri stotine i devet godina. Momci iz udruženja Prosvjetitelj Muallim probudili su u sebi ashabu-l-kehf. Probudili su u sebi momke iz pećine Kehf da bi se natjecali u dobru i samo im je to cilj. Ka ostvarenju svoga cilja ne gledaju u svoje imetke ili vlastite i tuđe interese. Gledaju samo na interes i zadovoljstvo Gospodara svih svijetova. Ko god od ljudi dijeli sličnu ideju i spreman je samo Allaha radi da radi, ima jedan veliki bujrum k'o u svoju kuću.
A.H. Alamek