Napredak i funkciju čovjeka diktira progres. On čovjeka čini mašinom, religija ga čini duhovnim bićem. Progres načelno obuhvata samo produktivnost, hitar odgovor na ovozemaljske izazove, religija čovjeka obuhvata šire. Religija ga prirodnim putem tjera da bude produktivan, vrijedan član društva. Religija ga za razliku od progresa, ne lišava porodice, zdravog i slobodnog ispovijedanja vjere ili čak političkim slijepilom, što u povijesti čovjeka nije bio dio sistema koji se mogao zaobići. No, u daljem tekstu neće biti riječi o prednostima i manama jednog ili univerzalnosti drugog... Pogodićemo u suštinu...
Kažu da je sreća u različitosti, pa se tako pravovjerni razlikuju od onih koji to nijesu. A ako se govori o dobroti, ne smije se zaobići Islam, jer on predstavlja simbol pozitivnosti i dobrote. On upravo prikazuje ideale i kodekse ponašanja. Ti kodeksi su primjenjivi za svakoga. Primjenjuju ga i oni koji mu ne pripadaju. To je - lijep odnos prema ljudima. U taj odnos spadaju: naklonost-međusobno uvažavanje i cijenjenje; uslužnost – želja za međusobnim pomaganjem; altruizam – međusobna nesebičnost; prijateljstvo – prijateljski duh... itd. Dobrota je “najveća moralna vrijednost“. Čovjek ne funkcioniše – on živi. A život je prije sloboda, pa zatim funkcija.
Obrazovanje, nauka, mora biti traganje i pronalaženje osobenosti prilagodljivim čovjeku, konkretnom tragaču. Prvo svako mora imati mišljenje i stav. Suština nije prihvatati nametnuto, već ga odbaciti ili proučavati, pa zatim prihvatiti ili odbaciti. Odluke treba donositi autonomno, jedini sudija – čovjekov um. Svi principi društvene samozaštite se moraju ogledati u negativnom stavu čovjeka prema negativnim stvarima. Kriminal, prostitucija, alkoholizam, sticanje kapitala nedozvoljenim sredstvima..., itd, moraju u očima pojedinca nailaziti na prezir. Ne smije se ne samo podržavati, već mu se nikako ne smije pridavati bilo kakav značaj. Tamo gdje se na negativne pojave gleda usjajenim očima, tamo nema mjesta aktivaciji vrijednosti koje ljudsku bit i dostojanstvo čine uzdignutim. Opšta društvena samosvjesnost najefikasniji je vid prevencije. Banke bi nestale ukoliko niko ne bi uzimao kredite od njih, ukoliko se službenici ne bi upošljavali u njima, itd. Alkohol bi se prestao proizvoditi, ukoliko niko ne bi sedio na mjestima gdje se toči, ukoliko ne bi pazario u marketima gdje se prodaje, ukoliko ga niko ne bi htio služiti, distribuirati, prenositi, pakovati, a rezultat na kraju – niko ni piti. Kriminalci sveobuhvatno, prevaranti, lopovi, narkodileri, siledžije, se ne bi bavili ili bi promijenili svoju profesiju kada bi društvo iznad svega imalo negativan stav prema njima. Apsurd se opravdava jasnom maksimom da se kriminalom, definicijski, protivzakonito stiče kapital. U sociološkoj misli dodaje se termin i “brzo“. Motiv kriminalaca je da stiču brzo, bez obzira na zakonitosti ili onoga što ide u suprotnost njima. Oni mladima mogu biti uzori. Mladi moraju imati strogo negativan stav!
Utopija je od porodice napravila mehanizam. Vaspitači, školski časovi i predavanja profesora na fakultetima, ne mogu izvršiti dosljedan i veliki uticaj kao što to može porodica (ili i paralelno). Jedan čovjek, “odgovoran je“ bar za jednog čovjeka. Odgovoran mu je bar „pokazati pravi put”.
AUTOR – Dženis Šaćirović