Na prijeratne adrese zemljoposjednika i vlasnika nekretnina na području Republike Srpske u posljednje vrijeme intenzivno pristižu rješenja o visini porezne osnovice na imovinu koju su dužni platiti u zakonom propisanim rokovima. Ovo je jedan od načina punjenja državnih (entitetskih) praznih bisaga. I to veoma efikasan.

Porez na imovinu na ovaj način se nije naplaćivao posljednjih dvadeset godina. Zakonskim rješenjima je zaprijećeno kako će se oduzimati nekretnina koju vlasnik adekvatno ne koristi, ili zemljište koje u određenom roku ne obrađuje na propisani način. Ovu prijetnju odavno je ozbiljno shvatio najveći broj prognanih, raseljenih i izbjeglih sa područja Republike Srpske. Sve su glasnije optužbe kako je zakonodavac u RS svjesno osmislio strategiju da se od Bošnjaka (najviše njih ne koristi svoju imovinu)“po zakonu“ oduzmu imanja, i na taj način efikasno okonča proces etničkog čišćenja započet 1992. godine.

Sumnja nije bez osnova. Naprotiv.

Uprkos tvrdnjama koje najčešće i najglasnije iznosi predsjednik RS, Milorad Dodik, kako je proces povratka na manju polovinu teritorije Bosne i Hercegovine uspješno okončan, tako što je imovina vraćena skoro svima koji su podnijeli zahtjev i dokazali vlasništvo, istina je sasvim suprotna. Ovakve Dodikove izjave i samohvala su najčešće alibi za opstrukcije u procesu povratka. Da je tako, pokazuje neumoljiva statistika. Prema optimističnim podacima kojima ciljano, doduše veoma rijetko i stidljivo, manipulišu zvaničnici u RS s ciljem dokazivanja tvrdnje o uspješnom povratku, otvorenosti i demokratskom ambijentu u RS, na ovaj prostor se vratilo oko 300.000 prijeratnih stanovnika. Kada bi ovaj podatak bio tačan, procjenjuje se kako je protjerano i trebali bi se vratiti još najmanje tri puta toliko prognanika. Međutim, niko ozbiljan ne može tvrditi kako danas živi 300.000 povratnika na teritoriji Republike Srpske, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog pokazatelja na osnovu osvojenih mandata koji pripadnu nesrbima u toku izbornog procesa. Procjenjuje se, na osnovu broja registrovanih glasača u opštinama na teritoriji RS, da broj povratnika  nije veći od 150.000, ne računajući one koji su prijavili svoje mjesto prebivališta na ovom području, ostvarili pravo na lične dokumente u BiH, žive u inostranstvu, i ne glasaju. Ipak, ni njih, prema najoptimističnijim procjenama nema više od, maksimalno 70.000. Naravno, mora se krajnje ozbiljno imati na umu na kakvim su iskušenjima povratnici bili boreći se da sačuvaju živu glavu na ramenima kako bi došli na svoje, te sa kakvim se iskušenjima, nakon tog perioda, suočavaju da sačuvaju živu glavu i uspiju preživjeti od svoga rada, nakon povratka.

Kada smo već kod brojki, jedini zvaničan podatak jeste onaj iz Revidirane strategije povratka u BiH, po kome je oko 72.000 osoba podnijelo zahtjev za povratak na prijeratna imanja na tlu današnje Republike Srpske. A, i ovaj podatak je star pet-šest godina.

I ovakvi, nesistematizirani, nepotpuni, nezvanični, i uglavnom netačni i podložni manipulaciji, podaci će se, vrlo vjerovatno, u narednih nekoliko godina drastično promijeniti. Prvo, naredne godine će biti izvršen popis stanovništva. Pored toga što će se manipulisati popisnim podacima o broju pripadnika naroda i narodnosti, posebno Bošnjaka, Bosanaca, muslimana, Muslimana, Bošnjaka-muslimana, i ostalih, doći će, vrlo je vjerovatno, do ozbiljnog demografskog potresa i zbog prava na raspolaganje imovinom i zakonskim uslovima za njeno korištenje.

Proces povratka na teritoriji Bosne i Hercegovini nikada nije izašao iz diletantske faze kampanjskog neorganizovanog pokreta dezorijentisane rulje bez cilja i pravca. Najviši stepen u pokušajima organizacije ovog, ključnog za opstanak države Bosne i Hercegovine, procesa dostignut je zahvaljujući umnim i vizionarskim zamislima izvjesne Mirhunise Komarica – Zukić i grupe diletanata oko nje i iza nje. Ovaj proces je i zbog toga sve ove poslijeratne godine podložan svim vrstama dobro osmišljenih manipulacija koje su temeljito i pomno provedene na terenu. Usput se izgubilo par stotina miliona (neki se kunu i par milijardi) eura, a da se efekti ne vide. Najoptimističniji analitičari, ili rijetki uporni političari, koji još smatraju kako imaju obavezu da podržavaju proces povratka, reći će kako je primjer naše zemlje jedinstven u svijetu po mnogim parametrima, jer se vratio ogroman broj prognanih, raseljenih, izbjeglih, iako su bili izloženi najbrutalnijem etničkom čišćenju i progonu, uz provođenje dobro isplaniranih sistematskih zločinačkih poduhvata okrunisanih genocidom. Uz takve ocjene se pridoda i epitet „heroji povratka“, da bi metafora bila potpuna.

Ali, takve su ocjene samo zamazivanje očiju njima i javnosti, jer nije zabilježen podatak da su povratnici ostvarili više od deset posto prava na život od prijeratnih ili u odnoosu na stvarna prava koja demokratsko društvo sebi može priuštiti. Minoran je broj zaposlenih, diskrimnacija je normalna pojava u svim oblastima, od zapošljavanja, preko bahatog i bezobraznog odnosa prema jednakopravnosti u pristupu javnim sredstvima, obrazovnom procesu, zdravstvenoj zaštiti, izbornom procesu... U tome se utrkuju podjednako državne, entitetske, kantonalne, a  Boga mi i opštinske vlasti. Povratnici, i oni koji više od deceniju žive na svojim imanjima, ali i oni koji imaju želju da se vrate, u sivoj su zoni aktuelnih propisa, bez ikakve naznake da će dočekati kakav strateški pristup promjeni situacije.

Povratnicima ovih dana stižu plave koverte sa propisanim, ne tako malim, iznosima za plaćanje poreza. Malo je zemljišta koje se obrađuje, tako da svako dodatno opterećenje predstavlja teret za vlasnike nekretnina. Do konsolidacije stavova (ako je bude) tiha je pobuna već prisutna. Jedni pokušavaju umanjiti namete prigovorima i žalbama, a drugi, koji su u ogromnoj većini, već razmišljaju o konačnom dizanju ruku od svoje jalove imovine. Prebrodili su ratne progone, savladali sve prepreke na putu povratka na svoje, ali se sve veći broj nezadovoljnih kune kako neće preživjeti period koji je pred nama. Ne isplati se plaćati porez na nekorištene njive, šume, zarasle oranice, devastirane stambene i gospodarske objekte, od kojih se ne ostvaruje nikakva dobit. Sve se češće pominje najizglednija opcija – prodaja grunta ispod cijene. Ima i onih koji su spremni ignorisati zahtjeve za plaćanjem i čekati potez državnih organa koji u zakonu prijete oduzimanjem nekorištene nepokretne imovine. Najmanje je korištene imovine sa koje se ubire dobit i za koju se isplati plaćati propisani porez. A takva je situacija aktuelna i zbog pasivnog odnosa prema procesu povratka. Odnosno, takvo je stanje zbog veoma aktivnog angažmana i provođenja dobro organizovane strategije opstrukcije povratka. Povratnici koji koriste svoju imovinu i sa nje ostvaruju neku dobit, do te mjere su izvan sistema da će im porez biti kamen oko vrata kada izbiju sve troškove obrade i pripreme svojih imanja sa kojih ubiru plodove. Prognanici koji nisu došli na svoje, a razasuti su širom svijeta, nemaju interes plaćati porez na imovinu koju ne koriste. A ne koriste svoju imovinu jer se niko do sada nije ozbiljno pozabavio sistematskim rješavanjem nadoknade štete koju su pretrpjeli u ratu kada im je uništeno sve što su imali, nisu došli na red za sanaciju devastiranog krova nad glavom, ili su našli povoljnije uslove za život na nekom drugom mjestu, kupili stan, zarađuju taman koliko im može biti za podmirenje elementarnih potreba i ratu kredita kojim su platili par stotina kvadrata placa i sagradili kuću „do pod prvu ploču“.

Nemaju interesa plaćati porez na pasivnu imovinu ni oni dobrostojeći, koji su imali sredstava za ugodniji život, zaradili novac u inostranstvu ili su se bavili unosnim poslovima, i zbog toga su diskriminsani, pošto je zakonom zabranjeno njima pomoći da obnove individualnu stambenu jedinicu koju im je neko u ratu uništio. Povrijeđeni odredbama u javnim pozivima u kojima se precizno  definiše da podnosilac zahtjeva za donaciju u izgradnji devastiranog mora dokazati kako nema drugu nekretninu na tlu BiH, ovi ljudi su digli ruke od povratka i od prijeratnog ognjišta. Svi oni nemaju svoje kuće, nemaju kućnu numeru, osporava im se čak i pravo glasa na izborima, ali im plave koverte uredno stižu na prijeratne adrese prebivališta. Sva su im prava oduzeta, samo nije pravo na plaćanje poreza na imovinu koju ne koriste.

Zbog toga je nastupio veoma kritičan period u kome će se, po svemu sudeći, provoditi drugi val etničkog čišćenja uz već formiranu solidnu zakonsku bazu. U prvom valu, u toku rata, pod pritiskom se stotine i hiljade ugovora i izjava moralo potpisati kojima se pojedinac odriče svoje imovine u ime viših – ratnih ciljeva i interesa. Kada je nastupio mir i kada je najveći broj ovakvih, uz puščane cijevi na potiljku, potpisanih dokumenata demokratskim sredstvima proglašen ništavnim, počeo se provoditi tihi „demokratski“ proces provođenja viših ciljeva. Jedna od isplaniranih metoda se upravo provodi, uz  dobro potkovane zakonske regule. A Država, sve manje sposobna da sebe održi cjelovitom i jedinstvenom, „šuti“ i pušta da se izvede još jedan proces kojim se cementiraju postignuti ratni ciljevi, ali ovog puta - demokratskim metodama.

Piše: Hazim Karić / bhreporter