Tradicija je ljepota koja se čuva, a ne lanac koji nas okiva (Ezra Pound).
Čovjek dolazi na svijet ne očekujući što ga čeka. Jedno je sigurno. Biće od rođenja okružen istinama i neistinama. Biće mu manje više dostupna sredstva kojima može razvijati svoj um, najveći dar od Boga. Nasuprot tome, biće mu manje više dostupna i sva destruktivna sredstva, koja svijet oko njega čine nesrećnim. Kao što sam nije mogao izabrati kojoj religiji će pripadati, društvu, naciji, državi, gradu i ostalim karakteristikama, među kojima su i materijalne i obrazovne prilike svojih roditelja, tako treba i posjedovati razumijevanje svih ovih okolnosti.
Ogromne podjele u društvu koje je historija budnim okom opažala i bilježila, bile su zasnovane na religijskom pitanju. Druge su bile na pitanju društvenog poretka, a treće, najnovije vezane su za ličnost čovjeka i oko njih se borba vodi danas. Drugim riječima, postavilo bi se pitanje, da li je savremenom čovjeku manje jasan svijet danas nego li prije svih značajnijih historijskih obrta? Da li će univerzalna etika, koja je plod svih onih divnih revolucija koje su se djesile u svijetu morati iznova i iznova da se afirmiše? Da li baš danas kada je čovjeku više dostupna nego ikada? Pitanja su koja muče svjetske sociologe i u drugoj deceniji trećeg milenijuma.
Kosmopolitu karakteriše pogidugnuta svijest i kreiran sopstveni stav. On se ne definiše ni kao intelektualac, niti titular. Najveću vrijednost vidi u tome što će razmijeniti stavove sa ostalima, upijati znanje i uz svu demokratičnost i tolerantnost trudiće se dati svoje drugima.
Kosmopolitski duh karakteriše humanizam i prosvijećenost. Onaj koji ga posjeduje uspostavlja sa drugima odnose bez granica i predrasuda, poštivajući istovremeno svoja pravila. On nema komplekse. Ne posjeduje inferiornost prema religijama, profesijama i ličnostima. On shvata da je ovom svijetu potrebna različitost i da to dolazi od samog njegovog Tvorca i da je traganje za istinom putem nauke način da se do nje i dodje. Što se tiče profesije, on se nikako ne osjeća više važnim ukoliko je neki visoki činovnik ili javna ličnost. On ne osjeća nižim one ljude koji su manje obrazovani, iste one ljude koji mu čiste ulice da bi mogao koračati svojim skupim cipelama ili one koji odlažu otpad, pa mu se ispod prozora kuće, zahvaljujući njima, ne osjeća užasan miris. On shvata da niti svi mogu biti obrazovani, ugledni i odvažni ljudi, ali zato cijeni njihov neizostavljiv doprinos društvu.
Kosmopolita nkada ljude ne dijeli prema materijalnim prilikama. On zna da su one odraz Božje volje. Shvata da Bog čovjeku daje ukoliko se trudi, ali da ni to nije garancija uspjeha, jer svako nosi neku svoju sudbinu. Siromašne će u svakoj prilici pomoći, ali tako da ne ugrozi njihovo dostojanstvo. S druge strane, onaj kosmopolita koji je sušta suprotnost prvom, dakle sa umanjenim materijalnim prilikama, nikada neće osjećati zavist prema prvom. On će ga poštovati, ali ne i pokoravati mu se. Trudiće se da napreduje, ali ne po cijeni da bilo kome naudi.
Što se ličnosti tiče, uobičajeno bi bilo da ljudi traže sebi slične, ali nećemo se zavaravati da svi tako gledaju na svoje potrebe. Obično je i sama ličnost vezana za profesiju kojom se čovjek bavi, pa često vrijedi onoliko koliko je u društvu “važna” njegova funkcija. Često u vrijemenu izopačenih ljudskih vrijednosti dolazi do ne tako rijetkog društvenog kolapsa. Često se uticaj novca pomiješa sa društvenim uticajem, pa se tako u visokom društvu nađu oni koji mu ne pripadaju. Kosmopolite će uvijek držati se vrijednosti koje ljudski intelekt posjeduje, pa će u svom društvu uvijek imati sebi slične: književnike, filozofe, umjetnike, itd. Oni će uvijek baštiniti one vrijednosti koje su neophodnije čovječanstvu.
Jednom riječju, kosmopolita je čovjek koji razumije svijet oko sebe.
AUTOR – Dženis Šaćirović