Morova utopija ili za sve univerzalna etika? Determinacija piščevog idealističkog ubjeđenja ili demistifikacija sveopćih nakaradnih ljudskih vrijednosti? Više suroviji odgovor materijalistima međutim nebi bio jedan ili drugi, već potpuna negacija njihovog ubjeđenja kroz prizmu duhovnog svjetonadzora. Taj svjetonadzor u Morovoj Utopiji, možda najgrublje, ali i najintrumentalnije pokazuje sistem vrijednosti jednog zdravog društva. Zdravo društvo je svako ono koje u svojoj percepciji primarno gaji sklonost prema duhovnom stvaralaštvu. Primjeri korisnih pojedinaca, duhovnih stvaraoca, duboko su uklesani u povijesti. Oblastima društvenih i prirodnih nauka, doprinos nisu dali bogati plemići i samozvani titulari, već naučnici, umjetnici i svi mahom u svom duhu slobodni ljudi. Da bi jedno društvo krenulo putem sveopćeg napretka, potrebno je da se odrekne proklamovanih vrijednosti beskorisnih pojedinaca, njihove odbojnosti prema nauci i nedoslednosti prema društvenoj odgovornosti. Terunak napetosti i dramatike, trebala bi istopiti teorija da: Duh stvara, materija služi.
Morova Utopija (najpoznatije djelo Tomasa Mora – Utopija), o najboljem uređenju države ustvari nam šalje jednu poruku koja se tiče opštedruštvene definisanosti stavova ljudi, koji ne uvažavaju materijalne prilike pojedinca, već njegove osobine karaktera i doprinos društvu. Utopizam, kao težnja o stvaranju idealnog društva je uvijek bio neostvariv zbog toga što u povijesti nikada nije postojala jaka volja među ljudima da budu jednaki i teže jednom kontinuiranom, uzvišenom cilju - u službi Boga. S druge strane, nijedan sistem, niti jedan vladar u povijesti nije mogao pružiti ljudima nadu da će njihova služba etičkim zakonitostima biti adekvatno nagrađena.
Ovaj neostvariv, ali poučan način na koji funkcionira percepcija jednog društva prema društvenim vrijednostima bio bi dobar poticaj da društvo razumije da ukoliko čovjek kod čovjeka izbjegava nadarenost i inteligenciju, već prednost daje bezličnom vanjskom sjaju, sebe čini nerazumnom životinjom. Savremeni problem društva se ogleda najprije u ovoj suštinskoj hijerarhiji prioriteta.
U Morovoj Utopiji stvari stoje ovako (odlomak – Utopija, Tomas Mor, str. 124-126. Beograd 2002.-prijevod Franjo Barišić):
„Ali Anemolijevci, narod udaljen od ostrva Utopije, bili su u ređem dodiru sa ovom zemljom. Kako su bili čuli da svi utopljani nose jednako, i to još grubo odjelo, i ubjeđeni da Utopljani uopće i nemaju ono što ne upotrijebljavaju, bili su više sujetni nego mudri, pa su odlučili da se pokažu u sjajnoj opremi i da zasijene oči ovih jadnih ljudi sjajem svoje opreme. Tri izaslanika se, dakle, pojaviše sa stotinu pratilaca, obučenih u odijela razne boje, a najviše u svilena. Što se tiče samih izaslanika, koji su inače u svojoj zemlji bili plemići, svaki je od njih na sebi imao zlatom vezeni ogrtač, velike ogrlice i naušnice od zlata, pa onda na rukama zlatno prstenje i zlatne lančiće zakačene o kape koje su svetlucale od biserja i dragog kamenja. Jednom reči, bili su ukrašeni svim onim čime se u Utopiji kažnjavaju robovi, obeležavaju osuđenici ili zabavljaju djeca. Vrijedelo je, zbilja, vidjeti ove izaslanike kako uzdignute glave upoređuju svoju raskoš sa odijelom ostrvljana, koji su se okupili po ulicama.
A s druge strane, pravo je uživanje bilo vidjeti kako su bili prevareni u svojoj nadi i očekivanju i kako su bili daleko od toga da izazovu divljenje koje su računali da će postići. Izuzev malog broja Utopljana koji su imali prilike da posjete druge zemlje, ostali su u cijeloj ovoj tako sjajnoj parade vidjeli samo sramnu povorku. Pozdravljajući učtivo najniže sluge umjesto gospodara, oni su same gospodare propustili bez ikakvog pozdrava, jer su ih zbog njihovih zlatnih lanaca smatrali robovima…
Poslije tri dana izaslanici su uvidjeli da Utopljani preziru zlato isto onoliko koliko ga njihovi sugrađani cijene i da trpaju više zlata i srebra na lance i okove nekog bjegunca koji je osuđen na ropstvo nego što iznosi oprema sve trojice njih. Odmah su prestali da se kićipere i posramljeni što su tako oholo isticali svoje ukrase, brzo su ih poskidali, naročito pošto su slobodnije razgovarali s Utopljanima i shvatili njihove običaje. Utopljani se čude kako ljudi mogu da uživaju u gledanju bledog sjaja nekog bisera ili dragog kamena, kad se do mile volje mogu posmatrati zvijezde i sunce. Smatraju luđacima one ljude koji vjeruju da im finoća neke tkanine može dati plemenitost, jer ma kako bila fina tkanina, ona je izatkana od vune, a vunu je nosila ovca, pa je opet ostala ovca. Čude se takođe što zlato, samo po sebi tako malo korisno, sada u cijelom ostalom svijetu ima toliku vrijednost da se čak i sam čovjek, od koga i za koga je i dobilo vrijednost, kudikamo manje cijeni nego isto to zlato, tako da neko lice, glupo kao cepanica a isto toliko i nepošteno, može da drži u zavisnosti veliki broj dobrih i umnih ljudi samo zato što ima gomilu zlata.
A ako bi igrom sudbine ili nekom zakonskom odredbom, koja isto tako kao i sama sudbina one sa vrhova baca dole i one odozdo uzdiže gore, ova hrpa zlata prešla iz ruku ovog slavnog gospodara najgorem među njegovim slugama, čovjek ne bi bio iznenađen da vidi kako ovaj plemić stupa u službu svoga sluge zajedno sa svojim blagom. Ali oni još više mrze i kod njih izaziiva čuđenje što bogatima odaju gotovo božanske počasti ljudi koji nisu ni njihovi dužnici, niti su im obavezni, niti ih inače poštuju, već to čine samo zato što su ovi bogati, pa čak i onda kad potpuno sigurno znaju da su ti isti bogataši toliki gadovi i tvrdice da od njihovog nagomilanog bogatstva neće nikada dobiti ni prebijene pare za cijelog svog života.”
AUTOR – Dženis Šaćirović