Surova kapitlistička epoha koja ne poznaje pojam ljudskog dostojanstva, stavove nauke pretvara u negaciju ljudskog duha i nameće stroge materijalističke instinkte, danas svim savremenicima postavlja nekoliko novih izazova...
Dok nauka i medicina, čak i sakrivajući svoje trenutne domete, „život“ izraženim u ciničnom kontekstu predstavljaju sve lakšim i kvalitetnijim, svedoci smo da u korak sa njihovim napretkom ide sve veća smrtnost ljudi kojoj bi ona trebala stati na put. Koliko teško obolelom čoveku vredi napredak medicine u rešavanju njegovog problema sa teškom bolešću ukoliko nije u mogućnosti da ga sebi priušti. Bezobrazne cifre od nekoliko stotina hiljada dolara, ili pak miliona, samo su još jedan dokaz da taj napredak pripada isključivo kapitalistima i da ga oni mogu koristiti, dok će nemoćni umirati od „anticivilizacijske kapitalističke epidemije“ koja je davno pogazila i Hipokratovu i svaku religijsku zakletvu. Ta ista epidemija je ona koja hlanog srca i nepomičnog pogleda posmatra ljude kako umiru...  Njeno ime je „Materijalizam“.
U takvom sistemu jedno je sigurno – klase se moraju međusobno solidarisati više nego ikada. Njihov humanizam mora biti najizraženiji. Ali zašto u toj solidarnosti i sama država nebi uzela model iz socijalističkog sistema u kome ljudi nisu štedeli krv i znoj za njenu obnovu? Idealan model bi bio samo retorički promijeniti formu – za obnovu života. Kao univerzalni modeli funkcioniranja humanog društva trebaju se uspostaviti neosporni postulati prioriteta. Takvim modelom bi se trebala rukovoditi država, zaštitnik svih građana. Ti postulati najprije trebaju biti vezani za zaštitu života, za pomoć najugroženijim – a to su bolesni, oni kojima je ugrožen život.
Kao civilizacijska obaveza nameće se model da bi država kao najinstrumentalniji zaštitnik građana iz svog fonda trebala pokrivati sve troškove skupih lečenja, hiruških zahvata i nege obolelih lica bilo u zemlji ili inostranstvu. Pored humane misije, sprečavanja daljeg narušavanja zdravlja pa i same smrtnosti, ljudima kojima je pružena pomoć bilo bi sačuvano i dostojanstvo. Ono dostojanstvo i ponos koji nikada ne bi prihvatili tuđu samilost, da se ne nalaze u situaciji u kojoj silom prilika jesu. Drugo, puno važnije pitanje je pitanje hitrog odgovora i pomoći države onome kome je hitno potrebna, jer je veliki broj neželjenih i smrtnih slučajeva desio se upravo zbog novca koji nije prikupljen i posuđen na vrijeme onima kojima je radi lečenja bio potreban. Prioritet države strogo mora biti zaštita života u pravom smislu riječi!
 
AUTOR – Dženis Šaćirović