Reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović uputio je danas otvoreno pismo predstavnicima međunarodnih institucija povodom nastavka kršenja imovinskih prava Fate Orlović.

U pismu je Kavazović podsjetio na višegodišnje brutalno kršenje prava i ljudskog dostojanstva Fate Orlović, koje se ogleda u nemogućnosti da raspolaže svojom privatnom imovinom, pravnim i sudskim zavrzlamama i sistematskim preprekama.

Mišljenja je kako to onemogućava vraćanje uzurpirane imovine u vlastitom dvorišu i izmještanje nelegalno izgrađenog objekta, predstavljaju crnu mrlju i veliku sramotu za cjelokupno društvo, posebno za državne institucije, aktere i zaštitnike uzurpacije.

- Pred divovskom borbom Fate Orlović kapitulirale su sve proklamacije, ostala su ogoljena bezdušna i diskriminatorska lica i karakteri onih domaćih i stranih vladinih i nevladinih institucija koje toleriraju ili ignoriraju nasilje nad jednom, od svih ostavljenom i nemoćnom, staricom - naglašava Kavazović.

Kavazović je podsjetio na član 1 Protokola 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koji štiti pravo vlasništva, kao i na Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima UN član 17, a koje su ugrađene u Ustav Bosne i Hercegovine i ima primat u odnosu na domaće zakonodavstvo

- Ali se u slučaju Fate Orlović više od jedne decenije svirepo gazi ovo pravo, iako su sve zemlje članice Vijeća Evrope dužne da osiguraju njegovu primjenu i da predano rade da se ono poštuje gdje god se krši - stoji u pismu.

Kavazović kaže da shodno tome, sve strukture države Bosne i Hercegovine, sve međunarodne organizacije i sve članice Vijeća Evrope imaju obavezu da poduzmu mjere kako bi se ovo pravo primijenilo u spomenutom slučaju.

U pismu Kavazović podsjeća da dosadašnji odnos prema Fati Orlović i nerazumne sudske odluke nisu proistekle iz nepostojanja valjanih pozitivnih propisa i međunarodnih standarda, nego zbog nepostojanja adekvatne volje i nesposobnosti organa države BiH, posebno entiteta Republika Srpska, da omoguće zaštitu raspolaganja privatnom imovinom i pravo na privatno vlasništvo.

- Sa slučajem Fate Orlović svi Vi ste upoznati i pred očima svih nas njeno pravo se nasilnički gazi. Niko ne može kazati da ne zna. U slučaju Fate Orlović svi su poraženi i postiđeni, jer se povlače pred nepravdom što je zajednički neuspjeh - kaže se u pismu.

Kavazović je uprkos osjećaju gorčine usljed pokazane bezosjećajnosti za ljudsku patnju, ravnodušnosti, gaženju prava pred našim očima kao i izrugivanju pravdi, u pismu pozvao nadležne organe BiH, OHR, zemlje članice PIC-a, međunarodne organizacije,  pojedince i institucije da pomognu kako bi se konačno prekinula ova pravna i ljudska sramota i zaustavilo dalje maltretiranje Fate Orlović.

Naglašava da iako ovaj slučaj prevazilazi mogućnosti Islamske zajednice da osigura poštivanje prava muslimana, usljed čega se kod oštećenih javlja frustracija i razočaranost, što nikako nije dobro i može imati i teže posljedice, Islamska zajednica ostat će uz Fatu Orlović, zalagat se za njena prava i biti joj oslonac u borbi za vlastito dostojanstvo.

- Muslimani i Islamska zajednica s punim pravom očekuju i traže Vašu konkretnu pomoć i potpunu uključenost Vaših raspoloživih resursa. Tražeći Vaše nedvosmislene, odlučne i hitne korake i mjere u skladu sa Vašim ingerencijama i obavezama, kako bi se zaštitilo ono što se zaštiti mora - kaže se u pismu reisu-l-uleme Husein ef. Kavazovića, prenosi MINA.

(Bportal.ba)

  Maksimom velikog Rimskog državnika, pisca i najvećeg govornika Cicerona da: „Bezobziran čovjek, koji se ne zauzima za druge ljude, nije human, tj. on je nečovječan...“, utemeljena je prva de fakto obaveza čovjeka prema čovjeku.

  Ta obaveza bi po svijetim pravilima svake religije trebala predstavljati okosnicu opšteg dobra među ljudima. Pomagati ljudima u nevolji, uzvišeni je čin ljudskosti i predstavlja izraz savjesti i morala. U vremenu najizraženijeg jaza između imućnih i onih koji su na rubu egzistencionalne lestvice, humanizam prvih, trend je koji je sve više zastupljen kako u svijetu, tako i kod nas. Nekada nažalost daleko od suštine i postulata taj vid humanizma iskorišten u reklamne svrhe pojedinaca uslovljen je gaženjem po dostojanstvu ljudi.

   Tako smo svjedoci ne tako rijetke pojave da se u medijima namjerno eksponiraju ljudi kojima se bilo kakva materijalna pomoć udjeljuje. Razumnog čovjeka u tom trenutku dok gleda nevoljnike u svojim nevoljama, više rastuži to što su primorani da pognute glave, postiđeni ili pak sa suzama govore o svojoj nesreći. S druge strane ga zgrozi animalizam čovjeka koji nevoljnicima pomaže samo zato da bi bio primjećen. Van svih religijskih i etičkih ubjeđenja stoji da to treba obavljati javno. Suština činjenja humanog djela se upravo iz religijskih ubjeđenja podrazumijeva da mora biti u tajnosti. Glavni razlog je izbjegavanje dovođenja lica u neprijatnu situaciju, jer čovjek se teško miri sa činjenicom da je postao zavistan nekoga ili nečega. I ono zbog čega niti ljudskog dostojanstva nikada nebi popustile das u okolnosti drugačije, treba sačuvati.

   Pravo čovjeka na dostojanstvo vječiti je i neosporivi ideal. Borba za tom vrstom ideala uslovljena je i borbom za egzistenciju. Borba kojoj niko nikada nije mogao odoleti, a niti joj se uvijek jednako kao i drugi mogao prepustiti, pogotovo u vrijemenu kada socijalni poredak dotiče granice svog nepredviđenog beznađa. Ljudi sa margina egzistencionalne lestvice, nažalost sve su više postali zavisni pomoći humanih kapitalaca za svoje najosnovnije životne potrebe. To su problemi s kojim se sučeljavaju ljudi prema kojima su životno-ekonomske prilike najzahtjevnije. Da se ne spominju ostale potrebe ljudi, kao što su potreba za adekvatnijim prostorom za stanovanje, nemogućnost plaćanja skupih lečenja i medicinskih zahvata. Sve one potrebe koje da su u prilici isti ti ljudi bi podmirili i omogućili sebi samima. Zato prije svega želja za pomoći ljudima treba poteći iz srca pa zatim iz novčanika…

AUTOR – Dženis Šaćirović

Ovog puta je domaćin bio džemat Sabur iz Randersa.

Džemat Sabur je jedan od aktivnih džemata u Danskoj i ovogodišnju manifestaciju je upriličio u prelijepom ambijentu sale u Fritidscentret u Randers-u. Gosti manifestacije su i ovaj put dojmili publiku svojim emocionalnim kazivanjem o danima progona i pogroma u Srebrenici od samog početka rata i agresije pa do krvoprolića u danima jula 1995.

Voditelj programa je bio izvrsni Benjamin Dajić, koji nas je veoma vispreno vodio kroz današnji program.

Manifestacija je otvorena učenjem Kur`ana Časnog u izvođenju imama džemata Sabur Kadrije ef. Pitarevica.

Prvi koji se publici obratio sa govornice je Avdo Huseinović, koji  nas je ukratko uveo  u temu njegovog dokumentarno  istraživačkog  filma iz 2010. godine ”Daleko je Tuzla”. On je naglasio važnost sjećanja i podsjećanja na te dane zbog prenošenja istine budućim generacijama. Da se zlo ne ponovi.  Zatim smo pogledali i prvi dio filma ”Daleko je Tuzla”, koji govori o stanju u Srebrenici od početka agresije pa sve do krvavog jula 1995. govori o izdaji UN-ovih vojnika i zapovjednika. Govori o golgoti jednog dijela naroda i nepravednosti međunarodne zajednice koja im je rezolucijom garantovala sigurnost.

Drugi govornik je bio gradonačelnik Randersa Steen Bundgård. Gradonačelnik nam je poželio dobrodošlicu u grad Randers. Kazao je da je potresen onim sto je vidio u filmu i da mu je teško vidjeti sto je Evropa dozvolila da se to desi na njenom tlu. Pitao se zar ne trebamo učiti iz historije i čudio se gradonačelnik kako Evropa, a ni Danci ništa nisu naučili iz onih stvari koje su se dešavale u 2. svjetskom ratu.  Mnogima je bilo teško da razumiju omjer zločina i tragedije koji se tada dešavao. Naglasio je da su rane na dušama ljudi i nakon 18 godina duboke, ali da se zajednički i ovakvim skupovima daje nada i poruka omladini da se genocid nikada ne ponovi.  Važan korak na tom putu je i to što je Evropa 11.juli proglasila Danom genocida. Naglasio je važnost informacije o ovim događajima i važnost upoznavanja sire javnosti o genocidu na tlu  Evrope.

Mehdin Jakubović , osnivač Udruženja Prosvjetitelj Muallim iz Srebrenice je naglasio vrijednost zajedničkog djelovanja na putu istine i dobra. Važna je sloga i jačanje zajednice kao i nesebično ulaganje dijela vlastitog imetka i vremena na tom putu. Upravo tako radi njegova organizacija.

Nakon njegovog kraćeg obraćanja pogledali smo video isječak o aktivnostima organizacije Prosvjetitelj Mualim.

To je zaista širok i bogat spektar aktivnosti od pomoći povratnicima na terenu, kroz akcije projekta plasteničke proizvodnje, podjele novčane i humanitarne pomoći, uručivanja sadake, zekata i podjele kurbana, zajedničkih iftara, pa preko vjerske edukacije djece i omladine do sekcije borilačkih vještina.

Nakon ove prezentacije publici se obratio Nermin Mujkanović , predsjednik ovog Udruženja, koji je na jedan veoma emotivan način ispričao priču o golgoti njegove porodice u teškim danima rata, kada ostaje sam sa majkom, bez svoja dva brata i oca koji su mučki ubijeni.

Ispričao nam je kako mu je Prosvjetitelj Mualim u tim teškim danima iza rata bio svjetlo koje ga je vodilo. Kao dječak je postao njihov član. Tu je naučio o svojoj vjeri i o društvenom aktivizmu. Postao je i član karate sekcije, a danas on vodi  tu sekciju i predaje samoodbranu.

Hor džemata  Sabur nas je obveselio i uljepšao nam svečanost lijepim izvođenjem ilahija.

Nakon kraće pauze skupu se obratila i Kada Hotic, potpredsjednica Udruženja majki enklava Srebrenice i Žepe. Mnogi nisu mogli uzdržati suze slušajući o njenoj ličnoj tragediji.

Pričala nam je Kada i o svom udruženju i prenijela nam selame od majki iz udruženja.

Pričala nam je o njihovoj dugogodišnjoj borbi protiv zaborava i o važnosti toga da svaka žrtva dobije svoje ime, svoj mezar.

Na kraju svoje priče šalje nam Kada svoju poruku da čuvamo nas identitet i nasu Bosnu ma gdje bili. Publika ustaje na noge iz poštovanja prema ovoj majci i ispraća je srdačnim aplauzom.

Haris Hajlovac, efendija iz Esbjerga nas je osvježio jednom nadahnutom, prigodnom  recitacijom.

Adnan Demirovic, predsjednik IZB Danske se obratio zaista inspirativnim govorom, naglašavajući važnost nezaborava genocida i IZBD kao čuvara tog nezaborava, koja već evo sedmu godinu u kontinuitetu organizuje ovu manifestaciju.

Naglasio je da je nas boravak u Danskoj posljedica genocida i tog ratnog perioda kada je čovječnost stradavala, a mi Bošnjaci smo tu čovječnost branili.

A zatim je podijelio ime Srebrenica tako sto je svakom pojedinom slovu dodao jednu osobinu koju mi Bošnjaci trebamo imati da se ne bi ponovilo i da bismo opstali:

S kao Samosvjesnost i spremnost;

R kao Rad na nezaboravu;

E kao Edukacija – važno je biti na mjestima gdje se odlučuje, a to se može samo putem edukacije i obrazovanja. Naglašena potreba za obrazovanjem na svim poljima;

B kao Bosna – da nam vodilja bude patriotizam i ljubav prema domovini. Ta ljubav za nas treba da bude farz;

R kao Rad- raditi i samo raditi, truditi se  duplo vise nego ostali;

E kao Evaluacija – moramo znati da se ne ponovi;

N kao Nauka – ko ovlada naukom, vlada svijetom, nauka i kontinuirano obrazovanje, u skladu sa prvom kur`anskom porukom: ”Uci, u ime Gospodara svoga…!”;

I kao Islam- vjerski identitet kao neodvojiv dio ukupnog identiteta Bošnjaka

C kao Cilj- moramo biti svjesni naših ciljeva, a to su Islam, domovina i jezik

A kao Amnezija – oslobođenje od pogubnih svojstava  uskogrudnog gledanja, međusobne  zavisti , ljubomore, pakosti, mržnje.

Posljednji se skupu obratio Ismail ef. Smajlović, vojni muftija. On je naglasio važnost našeg zajedničkog djelovanja na putu istine i pravde. To je naša misija, a misija je usud čovjeka od rođenja pa do smrti. Kazao je kako je čuo lijepe poruke od svih učesnika i da je ova manifestacija uzoran način jednog dostojanstvenog sjecanja i nezaborava.

Svi smo na istom putu da živimo na istini i da, ako Bog da, umiremo sa istinom. Proučio je ajet iz Kur`ana Časnog koji je objavljen po povratku Poslanika s.a.v.s. u Mekku:
 "Došla je istina, a nestalo je laži; laž, zaista, nestaje!" (Kur'an 17/81)

Naglasio je važnost iskrene dove dragom Stvoritelju, baš kao što je to i Poslanik s.a.v.s. činio sa brda iznad Mekke kad je odlazio iz ovog grada za Medinu.

Allah dž.š. mu je uslišio njegovu dovu i počastio ga povratkom u Mekku, kao iskrenog Svog  roba  i donosioca  istine .

Naglasio je da svaka iskrena dova iz srca vjernika biva uslišana i stoga nas je uputio da što češće upućujemo dove Stvoritelju.

Poručio nam je da živimo časno i dostojanstveno i da pronosimo istinu svijetom.

Zvanični dio manifestacije završio je milozvučnim učenjem Kur`ana Časnog u izvedbi Muamera Krdžića.

Oglasio se nakon toga ezan za podne namaz. Klanjalo se, družilo se uz hranu i pice koje su nam priredile vrijedne domaćice iz džemata Sabur.

Molim Allaha dž.š. da obilnom nagradom počasti naše vrijedne džematlije iz Randersa!

Emina Jakić, Brande

U vrijeme prosvjeda u Turskoj, turska novinska agencija Anadolija prenosi obraćanje Recepa Tayyipa Erdogana Udruzi kulture i solidarnosti rumelijskih Turaka u Istanbulu.

"Zamislite Stari most u Mostaru. Zapad je srušio most, a mi smo ga izgradili. Srušili su most na Drini, mi smo ga izgradili. Srušili su džamije, a mi smo izgradili. Zašto? Zato što mi imamo duhovni dug prema njima", rekao je Erdogan.

Erdogan je kazao kako je regija Balkana jedno od najljepših zemljopisnih područja na svijetu, ali, kako je naveo, zbog političkih i etničkih sukoba, ta regija je platila visoku cijenu. "

Svi mi znamo kako je bol na Balkanu duboka dovoljno za cijelo čovječanstvo", poručio je turski premijer. "Naša želja i naši napori jesu ka tom putu, naučiti lekciju iz događaja na Balkanu i da u toj regiji vlada mir, stabilnost i sigurnost", kazao je Erdogan.

Izrazio je nadu turskih vlasti kako će u balkanskim zemljama demokracija ojačati i doći do ekonomskog razvoja, nakon čega će zemlje regije imati održiv mir, održivo bogatstvo i stabilnost."Za to se trebaju potruditi sve zemlje regije. Ali, postoji i ova istina, da svijet nikad nije gledao na Balkan poput nas. Sada se vode pregovori za članstvo u NATO-u. Ali zemlje Balkana i dalje nisu članice, unatoč svim našim naporima. To je iz razloga što imaju drugačiji pogled na muslimane na Balkanu. Zašto? Zato što sada govore da ne mogu izaći na kraj s Turskom. A, ako se poveća broj takvih zemalja na dvije, tri, četiri, a znamo da muslimansko stanovništvo na Balkanu nije većinsko, i oni oklijevaju unatoč tome. Ali vjerujem, na ovaj ili onaj način, prije ili kasnije, doći će sve na svoje mjesto. Mi, kao Turska, radimo sve što trebamo raditi i nastavit ćemo", izjavio je Erdogan.

Podsjetio je na problem imena Makedonije kad je riječ o njenom članstvu u NATO-u. "Pred onima koji ne žele Makedoniju u NATO-u zbog problema sa imenom, jedino je Turska stajala ponosna. Zbog čega pokušavaš uskratiti članstvo ovoj zemlji u NATO-u? Mi smo ih to otvoreno pitali, i grčkog premijera i odgovornog ministra i dužnosnike u raznim drugim zemljama. Govorili smo im da griješe. Ne mogu kažnjavati makedonski narod zbog jedne riječi, zbog jednog imena. Nastavit ćemo s tom borbom", kazao je Erdogan.

Ponovno "otkriveni" Balkan

Turski premijer je u obraćanju također istaknuo kako Turska ne gleda na Balkan radi interesa. "Balkan, sa svim etničkim i vjerskim skupinama je dio nas, to su naši susjedi, prijatelji, rođaci i braća. Zato je bol Balkana naša bol. Radost Balkana je naša radost. Balkan je, da tako kažem, ponovno otkriven u Turskoj. Nakon Hladnog rata, digle su se barijere između nas i konačno smo opet blizu jedni drugima. Kako bi nadoknadili izgubljeno vrijeme, otvorili smo vrata bilateralnim susretima i suradnji. Gdje god da odemo na Balkanu, u koju god zemlju, sretnemo turske turiste, biznismene, investitore ili članove nevladinih organizacija i ponosni smo na to. Počevši od Istanbula, u svakom turskom gradu primamo našu braću i prijatelje iz balkanskih zemalja. Sa velikom odlučnošću poduzimamo korake koji će povećati političku, ekonomsku, trgovinsku i kulturnu suradnju između Turske i balkanskih zemalja. Više se brinemo o našim djelima, povijesti i Turcima u toj regiji. Koliko god produbimo ove odnose, brže ćemo nadoknaditi izgubljeno vrijeme", rekao je turski premijer Erdogan.

Kazao je i kako se građani različitih zemalja na Balkanu trebaju ujediniti. "Mi na Balkanu moramo biti jedno i sa Albancima i Turcima. Podsjećam, i pisac turske himne Mehmet Akif Ersoy je bio Albanac. Ali je napisao himnu gdje je prenio osjećaje Turaka. Kada je napisao himnu, dobio je gromoglasan aplauz u parlamentu, koji je trajao satima. Dokle god Turska raste, postaje bogatija i snažnija, i naša braća na Balkanu će imati velike koristi od toga. Za nas nema razlike između Istanbula, Ankare, Izmira, Burse, Edirnea i Skoplja, Prizrena, Sarajeva, Tirane, Soluna, Kardžalija, Komotinija i Shumena. Mi ne možemo živjeti odvojeno od njih. Ja ne mogu na jednu stranu staviti stvari koje sam doživio u Mostaru, Prištini ili Prizrenu. Ljubav i interesiranje koje su ljudi pokazali prema meni tamo, isto i ja osjećam za njih. Kako gledamo svoje gradove, tako gledamo i na gradove u toj regiji. Kao Turska, djelujemo kroz Tursku agenciju za suradnju i razvoj (TIKA), Institut Yunus Emre, privatni sektor - tako da smo na usluzi našoj braći u svakom smislu. Pokušavamo djelovati više kroz projekte koji će olakšati život ljudima, zaštiti povijesna djela i vrijednosti", rekao je Recep Tayyip Erdogan.

Podsjetio je da su restaurirani kuća oca Mustafe Kemala Ataturka, Ali Riza Efendije, u Makedoniji, turbe Murat Hudavendigar na Kosovu, Sinan-pašina džamija u Prizrenu i Fatih sultan džamija u Prištini, dodavši da je završen projekat izgradnje džamije u Prištini te da će uskoro početi gradnja.

"Molim vas, sve, Turke, Albance, Bošnjake.. Braćo, mi smo jedno, zajedno i nećemo nikad biti razdvojeni. Nećemo dati priliku onima koji žele posijati sjeme razdvojenosti među nama"

Erdogan je podsjetio na svoj posjet prvom predsjedniku Predsjedništva RBiH Aliji Izetbegoviću dok je ležao na smrtnoj postelji. "Rekao mi je da mi ne možemo niti smijemo biti daleko od ovih zemalja. Rekao mi je kako ne smijemo zanemariti to područje. `Dolazit ćete ovdje, gledat ćete i interesirat ćete se`, rekao mi je. Dan poslije dobili smo vijest o njegovoj smrti. Ali njegove riječi su mi bile veliki savjet. Mi ne možemo biti daleko od Rumelije. Ulažemo napore kako bismo ostvarili održiv mir i, što je još važnije, kulturu suživota. Molim vas, sve, Turke, Albance, Bošnjake.. Braćo, mi smo jedno, zajedno i nećemo nikad biti razdvojeni. Nećemo dati priliku onima koji žele posijati sjeme razdvojenosti među nama. Bit ćemo jedinstveni i veliki", poručio je turski premijer.

Na kraju svog govora, Erdogan je kazao kako čvrsto vjeruje da će, uz podršku sviju, ponovno na Balkanu zavladati mir i tolerancija, prenosi Anadolija

Dnevnik.ba

     Udruženje "Prosvjetitelj" uspješno privodi kraju projekt ugradnje centralnog grijanja u osnovnoj školi Cerska. Mjesto Cerska nalazi se na tromeđi općina Bratunac, Vlasenica i Milići. Do ovog hajr djela ugradnje centralnog grijanja za mališane Cerske došlo je poslije pokretanja akcije "Prosvjetitelja" da se nabavi kombi za djecu iz naselja Gobeljea, Rovaša i Cerske koji putuju u osnovnu školu u Konjević-Polje, da bi pohađali nastavu od 6.do 9. razreda.

        Poslije u potpunosti sprovedene akcije i nabavke neophodnog prevoznog sredstva, na računu udruženja "Prosvjetitelj" ostalo je 7.500,oo KM namjenjenih najmlađim Ceranima. Ova sredstva nisu bila dovoljna za kompletnu ugradnju centralnog grijanja u cijeloj školi pa se pristupilo iznalaženju sredstava od drugih organizacija, fondacija i fondova koji bi svojim sredstvima pomogli da se projekt privede kraju. Prikupljenih sedam i po hiljada maraka bilo je dovoljno za kupovinu cijevi, radijatora i njihovu ugradnju, a peć za grijanje donirala je kompanija Lafat-Komerc iz Kalesije. Sve ovo je ugrađeno i profesionalno odrađeno te je preostalo samo nabavka materijala za odžak i njegova izgradnja. Ovaj dio zadatka na sebe je preuzeo direktor osnovne škole koji je obećao gotov odžak do početka nove školske godine.

        Kako je poznato, u javnosti je pokrenuta "Prosvjetiteljova"inicijativa za nabavku prevoznog sredstva djeci, a javili su se mnogi zainteresirani donatori kako bi pomogli što hitnije rješavanje ovog problema.

                Podsjećamo, da su nekadašnji stanovnici ovih naselja, koji sada žive u Americi (SAD-u) organizirano krenuli u iskupljanje sredstava neophodnih za nabavku mini autobusa, pa je u Hartfordu organiziran humanitarni turnir za djecu Cerske i Rovaša. Sav prihod od ovog malonogmetnog turnira namijenjen je za ovu plemenitu akciju. Sredstva u ovoj akciji donirali su i Bošnjaci nastanjeni u Melburnu u Australiji, a akciji su se pridružili i pojedini Bošnjaci iz BiH koji su uplatili oko 200 KM. Prije obustavljenja i završetka ove akcije iskupljeno je ukupno 7 500 KM za riješavanje problema djece Cerske. Iskupljena sredstva nisu bila dovoljna za nabavku potrebnog vozila, ali je onda humanost jedne osobe iz BiH prekinula ovu plemenitu akciju. Osoba koja je željela ostati anonimna, kupila je i donirala neophodni minibus za potrebe djece Rovaša i Cerske, a iskupljenih sedam i po hiljada utrošeno je za izgradnju centralnog grijanja u osnovnoj školi.

       Upravni odbor udruženja u dogovoru sa mještanima Cerske odlučio je da se preostala sredstva utroše za ugradnju centralnog grijanja u područnu školu Cerska. Tako je jedna hajr inicijativa našeg udruženja proizvela dva hajr djela od koristi svima.

      Ova hajr inicijativa i hajr djela dovoljan su pokazatelj da ne treba padati u očaj i pasivnost, nego da treba ustati, raditi i pokupiti vlastitu nafaku koja nam je namijenjena.     

      Uzvišeni je objavio: ''Ako čovjeku milost Našu pružimo, pa mu je poslije uskratimo, on pada u očajanje i postaje nezahvalnik.'' (Hud, 9.) Dvije su vrste očajavanja: očajavanje u pogledu Allahove milosti i očajavanje u pogledu stanja u kojem čovjek živi i koje proživljava. Očajavanje je u islamu zabranjeno u svim varijantama i to direktnim slovom Kur'ana: "I nikako nadu ne gubi!'' (El-Hidžr, 55.) I ne samo to, već je Allah, one koji gube nadu u Njegovu milost, nazvao nevjernicima i zabludjelima, objavivši: ''Samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost.'' (Jusuf, 87.) Zatim: ''Nadu u milost Gospodara svoga mogu gubiti samo oni koji su zabludjeli!'' (El-Hidžr, 56.)

Poslije teškoće dolazi olakšanje.

    Allah,dž.š., je u Kur'anu obećao, a On nikada neće iznevjeriti obećanje, objavivši: ''Ta, zaista, s mukom je i last, zaista, s mukom je i last!'' (El-Inširah, 5-6.) Ljudi često iznevjere svoje obećanje, krše ugovore i mijenjaju zakone koje sami pišu, ali Allah svoje obećanje ispunjava i Njegovi zakoni se nikada ne mjenjaju. Pobožni učenjaci iz prvih generacija kada su razmišljali o značenjuovih ajeta, govorili su: ''Ne može teškoća pobjediti dvije olakšice.'' Također su govorili: ''Kada bi se teškoća sakrila u gušterovu rupu, za njom bi ušlo olakšanje i istjeralo je.'' U tom smislu su i Allahove riječi: ''A onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći.'' (Et-Talak, 2.)

www.arhiva.bhprosvjetitelj.ba

                Morova utopija ili za sve univerzalna etika? Determinacija piščevog idealističkog ubjeđenja ili demistifikacija sveopćih nakaradnih ljudskih vrijednosti? Više suroviji odgovor materijalistima međutim nebi bio jedan ili drugi, već potpuna negacija njihovog ubjeđenja kroz prizmu duhovnog svjetonadzora. Taj svjetonadzor u Morovoj Utopiji, možda najgrublje, ali i najintrumentalnije pokazuje sistem vrijednosti jednog zdravog društva. Zdravo društvo je svako ono koje u svojoj percepciji primarno gaji sklonost prema duhovnom stvaralaštvu. Primjeri korisnih pojedinaca, duhovnih stvaraoca, duboko su uklesani u povijesti. Oblastima društvenih i prirodnih nauka, doprinos nisu dali bogati plemići i samozvani titulari, već naučnici, umjetnici i svi mahom u svom duhu slobodni ljudi. Da bi jedno društvo krenulo putem sveopćeg napretka, potrebno je da se odrekne proklamovanih vrijednosti beskorisnih pojedinaca, njihove odbojnosti prema nauci i nedoslednosti prema društvenoj odgovornosti. Terunak napetosti i dramatike, trebala bi istopiti teorija da: Duh stvara, materija služi.

               Morova Utopija (najpoznatije djelo Tomasa Mora – Utopija), o najboljem uređenju države ustvari nam šalje jednu poruku koja se tiče opštedruštvene definisanosti stavova ljudi, koji ne uvažavaju materijalne prilike pojedinca, već njegove osobine karaktera i doprinos društvu. Utopizam, kao težnja o stvaranju idealnog društva je uvijek bio neostvariv zbog toga što u povijesti nikada nije postojala jaka volja među ljudima da budu jednaki i teže jednom kontinuiranom, uzvišenom cilju - u službi Boga. S druge strane, nijedan sistem, niti jedan vladar u povijesti nije mogao pružiti ljudima nadu da će njihova služba etičkim zakonitostima biti adekvatno nagrađena.

             Ovaj neostvariv, ali poučan način na koji funkcionira percepcija jednog društva prema društvenim vrijednostima bio bi dobar poticaj da društvo razumije da ukoliko čovjek kod čovjeka izbjegava nadarenost i inteligenciju, već prednost daje bezličnom vanjskom sjaju, sebe čini nerazumnom životinjom. Savremeni problem društva se ogleda najprije u ovoj suštinskoj hijerarhiji prioriteta.

              U Morovoj Utopiji stvari stoje ovako (odlomak – Utopija, Tomas Mor, str. 124-126. Beograd 2002.-prijevod Franjo Barišić):

                „Ali Anemolijevci, narod udaljen od ostrva Utopije, bili su u ređem dodiru sa ovom zemljom. Kako su bili čuli da svi utopljani nose jednako, i to još grubo odjelo, i ubjeđeni da Utopljani uopće i nemaju ono što ne upotrijebljavaju, bili su više sujetni nego mudri, pa su odlučili da se pokažu u sjajnoj opremi i da zasijene oči ovih jadnih ljudi sjajem svoje opreme. Tri izaslanika se, dakle, pojaviše sa stotinu pratilaca, obučenih u odijela razne boje, a najviše u svilena. Što se tiče samih izaslanika, koji su inače u svojoj zemlji bili plemići, svaki je od njih na sebi imao zlatom vezeni ogrtač, velike ogrlice i naušnice od zlata, pa onda na rukama zlatno prstenje i zlatne lančiće zakačene o kape koje su svetlucale od biserja i dragog kamenja. Jednom reči, bili su ukrašeni svim onim čime se u Utopiji kažnjavaju robovi, obeležavaju osuđenici ili zabavljaju djeca. Vrijedelo je, zbilja, vidjeti ove izaslanike kako uzdignute glave upoređuju svoju raskoš sa odijelom ostrvljana, koji su se okupili po ulicama.                   

              A s druge strane, pravo je uživanje bilo vidjeti kako su bili prevareni u svojoj nadi i očekivanju i kako su bili daleko od toga da izazovu divljenje koje su računali da će postići. Izuzev malog broja Utopljana koji su imali prilike da posjete druge zemlje, ostali su u cijeloj ovoj tako sjajnoj parade vidjeli samo sramnu povorku. Pozdravljajući učtivo najniže sluge umjesto gospodara, oni su same gospodare propustili bez ikakvog pozdrava, jer su ih zbog njihovih zlatnih lanaca smatrali robovima…

               Poslije tri dana izaslanici su uvidjeli da Utopljani preziru zlato isto onoliko koliko ga njihovi sugrađani cijene i da trpaju više zlata i srebra na lance i okove nekog bjegunca koji je osuđen na ropstvo nego što iznosi oprema sve trojice njih. Odmah su prestali da se kićipere i posramljeni što su tako oholo isticali svoje ukrase, brzo su ih poskidali, naročito pošto su slobodnije razgovarali s Utopljanima i shvatili njihove običaje. Utopljani se čude kako ljudi mogu da uživaju u gledanju bledog sjaja nekog bisera ili dragog kamena, kad se do mile volje mogu posmatrati zvijezde i sunce. Smatraju luđacima one ljude koji vjeruju da im finoća neke tkanine može dati plemenitost, jer ma kako bila fina tkanina, ona je izatkana od vune, a vunu je nosila ovca, pa je opet ostala ovca. Čude se takođe što zlato, samo po sebi tako malo korisno, sada u cijelom ostalom svijetu ima toliku vrijednost da se čak i sam čovjek, od koga i za koga je i dobilo vrijednost, kudikamo manje cijeni nego isto to zlato, tako da neko lice, glupo kao cepanica a isto toliko i nepošteno, može da drži u zavisnosti veliki broj dobrih i umnih ljudi samo zato što ima gomilu zlata.

              A ako bi igrom sudbine ili nekom zakonskom odredbom, koja isto tako kao i sama sudbina one sa vrhova baca dole i one odozdo uzdiže gore, ova hrpa zlata prešla iz ruku ovog slavnog gospodara najgorem među njegovim slugama, čovjek ne bi bio iznenađen da vidi kako ovaj plemić stupa u službu svoga sluge zajedno sa svojim blagom. Ali oni još više mrze i kod njih izaziiva čuđenje što bogatima odaju gotovo božanske počasti ljudi koji nisu ni njihovi dužnici, niti su im obavezni, niti ih inače poštuju, već to čine samo zato što su ovi bogati, pa čak i onda kad potpuno sigurno znaju da su ti isti bogataši toliki gadovi i tvrdice da od njihovog nagomilanog bogatstva neće nikada dobiti ni prebijene pare za cijelog svog života.”

AUTOR – Dženis Šaćirović

Bismillahir-Rahmanir-Rahim 
“ I neka od vas bude zajednica koja će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati. Oni će što žele postići.” (Kur’an)

Elhamdulillah, postoje oni koji osjećaju potrebu da se ne svrstavaju u kategoriju onih koji samo konstatuju i komentarišu stanje u kojem se nalazi naše društvo, već žele uložiti svoje slobodno vrijeme, dio svoga imetka i svog života da bi dostavili do našeg naroda sve ono što je dobro i ukazali na zlo, da pruže svima nama mogućnost da se okupljamo oko plemenitih i uzvišenih ciljeva, da podsjećaju jedni druge na emanete kojima smo zaduženi kao ljudi obdareni razumom, da bude želju za činjenjem dobra, humanizma i dobročinstva među narodom, da njihova pravila i djela ne izlaze iz okvira sa kojima nije zadovoljan Uzvišeni Allah dž.š., da usmjeravaju ljude putevima koji vode slozi, jačanju zajednice, dobru i napretku, inšaAllah!
Zbog sve snažnije društvene, kulturne, ekonomske, vjerske ugroženosti, kao i nedostatka inicijative u području poboljšanja saradnje udruženja koja djeluju na prostoru Bosne i Hercegovine, nedavno su organizovani prvi susreti bošnjačko-muslimanskih NVO-a BiH u Srebrenici, tačnije 27. 04. 2013. godine.

Neki od ciljeva prvih susreta NVO-a bili su: razmjene ideja, iskustava, programskih ciljeva, vlasti tih resursa, a jedan od najbitnijih ciljeva jeste uzajamno pomaganje na Putu Istine i sticanje zadovoljstva Uzvišenog Gospodara.
Obzirom da je pokazana velika zainteresiranost NVO-a za ovakav vid saradnje, uslijedio je prvi radni sastanak koji je imao za cilj konkretizaciju aktivnosti i saradnje NVO-a.
Tako 25. maja 2013. godine održan je prvi radni sastanak bošnjačko-muslimanskih NVO-a Bosne i Hercegovine u mjestu Divič kod Zvornika.
Pozivu na susrete odazvalo se 23 organizacije iz svih dijelova Bosne i Hercegovine. Poslije učenja Kur'ana sastanak je počeo.
Domaćin je predstavio program budućeg rada okupljenih, a poslije isrcpne rasprave došlo se do zaključka da okupljeni oforme Koordinaciono tijelo koje će raditi i kroz svoj rad vršiti utjecaj da se pitanja i problemi od važnosti za Bošnjake riješe na najbolji mogući način. Zaključeno je da će Koordinaciono tijelo kroz svoj rad i na osnovu rezultata prerasti u Uniju koja će, ukoliko se ukaže potreba, prerasti u pravno lice.
Primarni problemi Bošnjaka u narednom periodu su: Popis stanovništva i usvajanje Zakona o premjeru i katastru manjeg bh-a entiteta. Unija će svim svojim raspoloživim sredstvima izvršiti utjecaj da se ovi problemi riješe tako da ne budu na štetu najmnogobrojnijeg naroda u BiH i svih građana ove zemlje.

Detaljnije i više o ovim problemima govorili su predstavnici koalicije 1. mart i Tuzlanskog Muftijstva. Almir Salihović je svim prisutnim predstavio strategiju i put na koji način osigurati Bošnjacima ravnopravnu poziciju kroz institucije manjeg entiteta da se njihova prava žaštite, a Muamer Zukić u ime Tuzlanskog muftijstva o detaljima predstojećeg Popisa stanovništva i Zakona o katastru manjeg entiteta koji bi mogao biti završna tačka na genocid i etničko čišćenje u BiH.

Predstavnici organizacija su jednoglasno usvojili nekoliko važnih zaključaka i usaglasili se da naredni sastanci budu organizirani u Sarajevu, Kozarcu, Mostaru i cijeloj BiH. 
Pored odlučivanja o načinu rješavanja problema koji su primarni u narednom periodu, prisutni su se usaglasili i oko tehničkih stvari o budućem funkcionisanju Koordinacionog tijela koje će prerasti u Uniju. Za koordinatora budućih aktivnosti ispred koordinacionog odbora izabran je Mehdin Jakubović  i svi su se složili da sjedište buduće mreže, Unije navedenih udruženja, bude isključivo u Srebrenici.

Okupljanje na Diviču je bilo simbolično, jer je ovo mjesto primjer pobjede pravde i Institucija države i Bošnjaka kojima je nanesena nepravda.
Sastanak je započeo poslije podne namaza, a završio klanjanjem ikindije. Svi okupljeni su se razišli puni pozitvne energije da se uhvate u koštac sa problemima koji predstoje svim Bošnjacima u BiH praćeni riječima:
“I neka od vas bude zajednica koja će na dobro pozivati
i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati.
Oni će što žele postići.”
(Kur'an)
Kur’an opisuje vjernike kao one koji se o poslovima svojim dogovaraju (emruhum šura bejenhum).

Sastanku su prisustvovale slijedeće NVO-e sa prostora BiH

• Prosvjetitelj, Srebrenica
• SBK, Sarajevo
• BNF, Sarajevo
• AKOS, Sarajevo
• NEDWA, Sarajevo
• „MM“, Sarajevo
• ABOM ,Sarajevo
• Svjetlo, Sarajevo
• Muslim Aid, Sarajevo
• Prijatelji Srebrenice, Tešanj
• Život, Bihać
• Solidarnost, Bihać
• Iskre, Bihać
• Majke Srebrenice, Srebrenica
• Koalicija „Prvi mart“,  Srebrenica
• DNRP, BiH
• Selsebil, Živinice
• OKC, Gradačac
• Oaza, Tuzla
• Udruženje osoba s invaliditetom, Ze-Do kanton 
• Udruženje Korak, Kalesija 
• Zukić Muamer, pravnik
• Lapandić Nermin, pravnik

www.arhiva.bhprosvjetitelj.ba

Aktiv žena pod nazivom „Izvor“ koji djeluje u okviru džemata Devetak Medžlisa IZ Puračić odlučio je 18.maja posjetiti Podrinje i ženski sektor udruženja „Prosvjetitelj“. Oko trideset žena iz džemata Devetak organizovano je autobusom obišlo Podrinje. Domaćin ženama iz Lukavca bilo je udruženje „Prosvjetitelj“ tj.sektor za afirmaciju žene muslimanke u društvu. Početak posjete obilježio je human gest aktiva žena koje su posjetile pet povratničkih socijalno ugroženih porodica i uručile im pomoć u iznosu od po 200 KM za svaku porodicu. Nakon upoznavanja sa porodicama i uručene pomoći nastavljen je put ka Potočarima i Veljacima te su obiđeni memorijalni centri u ovim mjestima.

U Potočarima je održan kratak historijski čas, nakon čega je odgledan dokumentarni film o genocidu u kino sali memorijalnog centra. Aktiv žena je Podne namaz klanjao u Srebrenici, a potom prošetao do izvorišta Guber u Srebrenici i nazad na Ikindija namaz. Poslije toga u prostorijama udruženja „Prosvjetitelj“ prisutne su upoznate sa aktivnostima i radom u posljednjih dvadeset godina gledanjem dokumentarnog filma, a više o radu ženskog sektora rekla je muallima Emina Hajdarević iz Snagova kod Zvornika. Gošće iz Lukavca su uručile hediju u obliku izrezbarene Lehve sa natpisom šehadeta i izrazile punu podršku u radu sektora za aifrmaciju žene muslimanke u društvu.

U povratku kući gošće iz Devetaka su posjetile nanu Fatu Orlović majku svih bošnjakinja, a posjetu Podrinju završile prisustvom na tribini u Diviču koju je organizovalo naše udruženje.

Naša vjera nas uči da institucija porodice je sveta i islam poziva na njeno pomno čuvanje. Stub svake porodice je žena i stoga smo obavezne ojačati naše stubove.

I pored toga što je stav islama po pitanju ženine uloge u društvu jednostavan i koncizan – u njemu nema ništa neobjašnjivo – ipak se temelji na vrlo razrađenim propisima koji su temeljiti i neosporivi. Prvo: Islam ženu tretira kao partnericu muškarca koja podjednako učestvuje u obavezama namjesništva i oni su poput dva krila, i ako nedostaje jedno od njih, zadaća neće moći adekvatno biti izvršena.

Drugo: Žena ima dužnost da odgovorno i podjednako sa muškarcem upravlja zemaljskim dobrima. Prije svega, bez nje je nemoguće zamisliti produžetak ljudske vrste. I jedno i drugo podjednako su značajni u kreiranju zdrave i jake porodice.

Treće: Iako su podjednako odgovorni u obavezama namjesništva na Zemlji, oni su po svojim psihofizičkim osobinama različiti, a svrha tih različitosti jeste da se međusobno nadopunjavaju i jedino tako mogu adekvatno izvršiti svoje obaveze. Žena se odlikuje između ostalog i po tome što je jedino ona sposobna da rađa, da ga hrani iz svojih grudi, i da se brine o njemu u periodu ranog djetinjstva. Zbog toga, majčinstvo je iznad očinstva. Zauzvrat otac je dužan da obezbijedi sve što je potrebno za normalno funkcioniranje porodice, on je dužan da zarađuje, da troši na svoju porodicu, ali, i pored toga, prema islamskom učenju on ne može dosegnuti značaj majke niti je može zamijeniti.

Četvrto: Žena ima potpuno pravo da radi posao koji je prema islamskom učenju dozvoljen. Ali, i pored toga, ona nije obavezna da hrani porodicu. Ukoliko žena želi da radi, ona mora uskladiti svoje obaveze između posla za koji nije zadužena i koji joj nije obavezan i između njene obaveze majčinstva, upravljanja domaćinstvom i izvršavanja svih svojih obaveza prema mužu. Sve ovo potrebno je za normalno funkcioniranje jedne porodice, a kao što nam je poznato, porodica je osnovna ćelija društva i ako dođe do narušavanja harmonije u porodici, bit će narušena i harmonija u društvu.

Peto: I žena i muškarac imaju podjednake uloge u kreiranju društva i obavezni su da svoje obaveze savjesno ispunjavaju. Oni se međusobno nadopunjavaju i prije svega trebaju ispuniti ono za što su predodređeni i u čemu su sposobniji od suparnika. Na taj način bit će ostvareno međusobno nadopunjavanje. Ni jedno ni drugo ne smiju biti ograničavani da djeluju u okviru onoga što je vjerom dozvoljeno, ali u svemu treba gledati što je veća korist i treba odrediti prioritete kako bi proces napretka bio što brži i stabilniji. U svakom slučaju, i muškarac i žena podjednako snose odgovornost za ono za što su zaduženi.

U dzematu Grbavci proucen je tevhid šehidima iz ovog mjesta u kojem je 21. maja 1992. godine pobijeno oko 90 Bošnjaka, među njima nekoliko žena i djece. Tačno prije 21 godinu tako je stradala petina stanovnika Grbavaca, a ostali su protjerani što je bio uvod u višednevnu pljačku i devastiranje ovog lijepog sela.

Okupljenim džematlijama, rodbini stradalih i gostima iz drugih mjesta prigodno predavanje je održao Nurija ef. Čikarić, glavni imam Medžlisa IZ Zvornik koji je prisutne pozvao da se ne zaborave ovakvi događaji i uputio na ispunjavanje vjerskih dužnosti koje su preduslov da se slično ne ponovi. Ovo je samo dio aktivnosti kojima se obilježava 21. godišnjica zločina nad Bošnjacima Zvornika.

U nastavku teksta prenosimo životnu priču koju je napisao Muhamed Berbić, novinar iz mjesta Grbavci slušajući svjedočenje preživjelih. Ovaj tekst je na konkursu 2006.godine portala Bošnjaci.net osvojio drugu nagradu.

DA, TO JE NJEGOVA KOŠULJA

Toga dana sam umro! Da,zaista tog 21. maja 1992. godine, sa ovoga svijeta nestao je dvadesetčetvorogodišnji mladić, rođen u malom podrinjskom selu gdje je cijeli život proživio. Otišao je sa svojim željama, snovima, razmišljanjima i vjerovanjima.

       Nije me pogodio zločinački metak, ne sustiže me ruka katila, nisam dopao u šake neljudima.Ubila me spoznaja, šta čovjek čovjeku može učiniti, gledao sam borbu čelika i gole insanske ruke, slušao sam nadglasavanje tenkovskog motora i dječijeg plača. Svjedočio sam trenutnom nestanku svega što su mi otac i mati godinama stvarali, vidio sam kako se komšija i školski drug u monstrume brzo pretvoriše, ostao sam nijem na pozive u pomoć mojih prijatelja što u teškim mukama duše pustiše. Sve što sam do tada znao, istina nije bilo, na vjerovanja moja velika sumnja pade, snovi i želje mlade, samo besmislica postadoše. Ostalo je isto tijelo da se ovim svijetom kreće, u njega se drugi čovjek uselio, što se na moje ime odaziva. On će do vječne istine moju priču pričati, a ne zna zašto to radi, svjestan da ovosvjetske pravde nema, ali mora....

           Proljeće je te godine bilo bezobrazno lijepo. Otkrilo je sve čime je raspolagalo. Kao da nikada prije nisam vidio žute maslačke na livadi ispod kuće, ptice su i ranije cvrkutale, ali ja sam to tek pprimjetio tog aprila i maja. Kuća moja, životno djelo babino mi, dvorcem mi se pravim činila. Jastuci su neodoljivo mirisali, a oca i majku nikada nisam više volio. Meni se tako uživalo u toj ljepoti, ali sam znao. Bližio se kraj, nešto se ozbiljno moralo zbiti, i nisam mogao ne osjetiti dolazak velike promjene. “Neće valjda“, govorili su uplašeni rođaci i komšije, prateći dešavanja u drugim krajevima, koji su odavno svaki posao ostavili i život pretvorili u slušanje vijesti i traženje savjeta, šta da se radi. To je stanje u kojem ne smiješ spavati u svom krevetu, ne jede ti se, čuješ pucnjavu u daljini, nepovjerljiv si prema komšijama i puno se puno bojiš, a sam ne znaš čega.

            Vrijeme do presudnog dana prošlo je u nagađanju kome će kuća u selu biti zapaljena, ko se u životu zamjerio nekom komšiji Srbinu, korenju samoga sebe što se na vrijeme nije pobjeglo. Osjećali smo se nezaštićeno, i svako novo svitanje otkrilo bi u nama još jednu zabludu s kojom smo odrastali i živjeli. Polovinom maja, okuraženi komšije Srbi su promjenili priču, i nakon onog „nas ne interesuje šta drugi rade, mi nemamo zbog čega ratovati“, u rijetkim kontaktima sa nama počeli su govoriti kako je neko od Muslimana sa svog prozora protekle noći pucao prema njihovom dijelu sela i prozivati uglednije ljude kako kriju oružje ili imaju sumnjive goste u kući. Količina neistinitosti u tim pričama dodatno nas je zabrinjavala, jer smo brzo shvatili da se problem traži tamo gdje ga nikako nema.

           Otac je tih dana bio posebno uznemiren. Čovjek koji je svoj radni vijek, kao većina muslimanskih mladića s naše strane Drine započeo sa šesnaest godina u nekoj beogradskoj građevinskoj firmi radeći najteže poslove,oženio se u dvadesetoj , prvo dijete-mene, dobio godinu kasnije, kuću sagradio već sa trideset, u svojoj četrdeset i petoj postao je svjestan da je sve bilo velika prevara. Gledao je djela svojih ruku i tragove dotadašnjeg postojanja na ovome svijetu, gušeći se besmislom.

     Dobar je bio moj stari. Nije što mi je otac , ali on nikada nikome ni komadić zla nije nanio, nijednu nevolju ne napravi, svako ko ga je poznavao, volio ga je. Umoran od noći provedenih po okolnim šumarcima, deprimiran lošim vijestima koje su se svakodnevno množile, uporno je ponavljao da bi samo želio malo mira i rahatluka, a on će opet negdje i nekada „istu kuću sagraditi i sve nabaviti ,samo da nas puste na miru“.

Ponadao se da će tako i biti koji dan kasnije, kada je patrola policije novouspostavljene „srpske opštine“, pokupila nekoliko lovačkih pušaka i nakon toga kao,“zagarantovali su nam bezbjednost“. Glasine su se širile, i najčešće smo slušali kako se u mjestima gdje su Muslimani predali oružje potpuno normalno živi, a tamo gdje je pružen bilo kakav otpor dešavaju se paljevine, ubistva i odvođenja. Nepovjerenje među ljudima je raslo i, onda se desilo.

Sampdorija i Barselona su te večeri odlučivali ko će devedeset druge godine   postati klupski fudbalski prvak Evrope. Ni ratna psihoza, ni veliko protivljenje moje majke, nije me ništa kao velikog fudbalskog zanesenjaka moglo spriječiti da uletim u kuću i bar malo pogledam kako teče finale.Viali je upravo promašio veliku šansu za Italijane kada je zatreštalo.Nisam dugo razmišljao i odmah sam postupio prema sopstvenom planu za, „ako zatreba“ situaciju. Iskočio sam kroz prozor i najvećom brzinom se dohvatio mraka. Meci su fijukali, rasprskavali se na drveću , ali se nisam osvrtao. Kada sam savladao početni strah, zastao sam osluškujući odakle dolazi pucnjava. Selo je bilo u okruženju srpskih naselja i jasno se vidjelo da se puca baš iz tih pravaca. Razmišljajući šta činiti, odlučio sam se za čekanje. Prislonjen uz jedno drvo uočio sam da se oružje sve više utišava ,a tamu su parali zabrinuti ženski glasovi koji su dozivali muževe i sinove, prepadnute i raspršene u noći. “Himzoooo, Himzooooooooo“, vikala je sve jače moja prva komšinica, dok joj je jednomjesečni sin glasno plakao u naručju. Sve je trajalo oko pola sata, da bi skoro potpuno zavladala uobičajena noćna tišina. Požurio sam do velike garaže mog komšije Rifeta, gdje smo se i najviše okupljali tih dana. Kako sam i očekivao, već je tu bilo mnogo ljudi, i svako je na poseban način komentarisao proteklu situaciju. “Hoće samo da nas zaplaše“, govorili su optimisti, dok su oni oprezniji predlagali da se tokom noći svi prebacimo do susjedne Glumine jer će sutra sigurno, otvoreno se pričalo, četnici ući u selo. Otac je stajao u grupi, ćutao je, i u njegovim očima sam primjetio zadovoljstvo što je vidio da sam tu. Pogledao sam tog, još uvijek mladog i naočitog čovjeka, i dobro zapamtio da je na sebi imao zeleni džemper ispod kojeg se vidjela kragna karirane zimske košulje koju sam ja iznosao, a on je preuzeo. Priča se završila tako da je svako uradio ono što je sam mislio da je najbolje, ali je većina odlučila da i taj, novi dan , sačeka u selu.

Ne znam da li sam i gdje ikako spavao, ali smo zorom svi bili na nogama i brzo shvatili da je događaj od prethodne noći bio samo najava onoga što će se desiti tokom dana. Pucnji su bili sve češći i bliži i onda sam prvi put vidio kako gore kuće. Plamen je šikljao kroz prozore dviju kuća na početku sela. Grupa ljudi koja se brzo stvorila kraj Rifetove garaže se uskomešala. Neko je donio vijest da će oni samo proći kroz selo „da uspostave kontrolu".

-Ko ne želi da mu kuća izgori neka postavi bijelu zastavu i nemojte se razilaziti ,neće nikome ništa biti- prenošena je navodna poruka naših komšija Srba.

Otac i amidža su požurili da pronađu komad bijelog platna i izvjese na naše dvije kuće. -Levo, levo, proverite ono tamo- odzvanjao je glas muškarca koji je sjedeći u policijskom golfu putem megafona izdavao naređenja. Naša grupa je bila sve manja i u sekundi sam osjetio da moram donijeti odluku. Sačekati vojnike koje sam već jasno vidio raspoređene u strijelce, ili negdje pobjeći. Kuda?! Potrčao sam, preskočio ogradu i krenuo prema obližnjem šumarku. Usporio sam malo gledajući šta se događa i najednom začuo: “kš, kš, kšššššš, ovdje, ovdje .“Dvojica komšija, braća,Ferid i Izet , skrili su se u gusto šipražje i pozivali su me da se i ja sklonim kod njih. Nisam razmišljao i zavukao sam se u ostrugu. Lijepo se vidjelo šta se dešava napolju, i primjetili smo kako trojica vojnika vode grupu od sedam ili osam muškaraca povezanih žicom, iz zaseoka Čiraci. Kada su došli do visoke ograde pored puta, kao da više nisu znali šta će s njima i čini se, pogledom se dogovorili, te zapucali po grupi. Najstariji od njih, Hasan, ostao je mrtav previjen preko žice. Ispred nas su prolazile uplašene žene noseći djecu, jecajući kakva nena sa tepsijom ispod ruke, ili je projurio neko od komšija tražeći spasa. Prošla su i četvorica vojnika u nejednakim iniformama. Bili smo potpuno svjesni situacije i najglasnije što se čulo u skrovištu, bili su otkucaji naših srca. Približavala nam se nova grupa naoružanih ljudi i sa strepnjom smo pratili njihov dolazak. Prolazeći kraj šiblja, predzadnji među njima je vrisnuo: “Hej ljudi,ovdje neko ima“. -Gotovo je- pomislili smo. Prateći jedva vidljiv trag vojnik je puškom razgrnuvši grane došao do prvog među nama, komšije Izeta. -A tu si balijo-nasmijao se podižući ga .-Ajde s nama- rekoše mu. -Ima li još neko s tobom. -Nejma- jedva čujno odgovori uplapeni Izet. Udaljili smo se i mi nismo ništa vidjeli. Ali smo sve čuli. I njegove molbe za milost, i njihov prezrivi smijeh, i pitanja gdje je sakrio oružje i na kraju krike. Jauke koji su nam jasno dočarali da je Feridov brat i moj komšija usmrćen u najtežim mukama. Posmatrajući šta se dešava, prepoznali smo naše komšije Srbe u uniformama, s automatskim puškama u rukama. Moj školski drug je bio u plavoj policijskoj odori i posebno me razočaralo kada sam shvatio da je on jedan od vođa, i da ga drugi slušaju u njihovom pohodu. -Predajte se ,predajte- grmio je glas iz megafona. Onda smo uočili poveću grupu žena i djece, kako nam se približavaju. Pratilo ih je četiri do pet vojnika, sa puškama uperenim u nejač. Doveli su ih do kuće komšije Halila i sve ih natjerali u poveći podrum. Lahnulo mi je kada sam vidio da majka i sestra nisu među njima. Jedan mlađi muškarac je ostao da stražari na ulazu, a ostali su produžili dalje.

Pomislio sam tada gdje li su moji. Najviše sam strahovao za sestru. Naslućivao sam kako bi lijepa dvadestogodišnja djevojka mogla proći ako im padne u ruke. Neke od tih ljudi sam lično poznavao, za mnoge sam bio siguran da sam ih viđao, a oni koji su mi prema izgledu i postupcima izgledali kao vođe, bili su mi nepoznati. Naišla je nova grupa vojnika, zastali su i razgovarali sa stražarom ispred podruma. Dvojica su potom ušla unutra. Brzo su se vratili vodeći jednu mlađu ženu, koja im se opirala. Odveli su je na sprat. Kroz otvoren prozor dolazili su pomiješani glasovi njihovog cerekanja i njene vriske. Oni su prvi izašli, mahnuli stražaru i izgubili se iza kuća. Nedugo zatim pojavila se ona. Nosila je ostatke odjeće u rukama, sa tragovima krvi na licu, užasnutog pogleda teturala je prema vratima podruma. Znali smo šta se desilo.

Počeo sam plakati, dok me je Ferid ućutkivao.-Bože,šta je ovo- pitali smo se. Do nas su uz pucnje, dopirali zvukovi razvaljivanja vrata na kućama, lavež uznemirenih pasa i rika preplašene stoke. Čuli smo kako se pale traktori i automobili i vidjeli da se odvoze putem prema gradu. Počela je kiša i sve se pomalo utišavalo. Znali smo da ovdje nismo sigurni i tiho smo se počeli dogovarati šta da radimo. Odlučili smo da se, čim padne noć, prebacimo do susjedne Glumine.       

Kada se smračilo, krenuli smo iz skrovišta. Dvadesetak metara od mjesta gdje smo se skrivali naišli smo smo na mrtvog muškarca u poluležećem položaju naslonjenog na ogradu._Izet- viknuo je Ferid prepoznavši brata po karakterističnim brkovima. Zastao sam i vidio prizor koji nikada neće izaći iz moje glave. Na mjestima gdje su bile Izetove oči zjapile su krvave duplje. Dio tijela ispod stomaka je bio potpuno razvaljen, a njegove genitalije odsječene i ostavljene na prsima. -Aaaaj- zavapio je brat mu, shvativši šta se dogodilo. Dodatno uplašeni, požurili smo da se što prije dokopamo susjednog, većeg muslimanskog sela, znajući da tamo četnici još nisu ušli.

Nismo naišli na prepreke i oprezno smo stigli do cilja negdje iza ponoći. Čuli smo glasove u jednoj kući i pošli smo da potražimo bilo koga kako bi saznali informacije o svojima. -Tamo su vaši kod sale- reče nam žena koja se pojavila na vratima kada smo pokucali. Društveni dom se nalazio u samom centru sela i približavajući se uočili smo veliku gomilu ljudi, naših komšija i rođaka, žena i djece, sa zavežljajima i torbama pored sebe. Tražio sam moje i prišao sam   rođaku kojeg sam prvog prepoznao, da mi kaže da li ih je vidio. -Otac ti je- reče pa zastade – ubijen. -Majka i sestra su ti, tu negdje. Šokiran prvom informacijom osjetio sam da su me noge izdale i sjeo sam na beton. Sav naš život u jednoj sekundi izašao mi je pred oči. Svaki donešeni poklon, svaki radostan trenutak, svako zadovoljstvo koje nam je priredio. -I moj je pogino- nastavi kao da me želio utješiti. I Ismet i Mirsad i Fadil i Halil i Šaban i Hazir, redao je imena koja su ustvari značila, dajdža, tetak, tetić, rođak, prvi komšija,najbolji drug...

Nije bilo vremena za žaljenje. Majku i sestru sam pronašao u kući jedne rodice. Nisam ih vidio, jer se svjetlo nije smjelo paliti. Pošto smo se izljubili u mraku, naplakali zbog oca, mati mi reče da bi najbolje bilo da se pridružim koloni muškaraca koja će još ove večeri krenuti prema Tuzli. U tom smo se gradu svi skupili desetak dana kasnije. Ja sam uspio preći, a njih su poslije, sa ostalim ženama, djecom i starcima deportovali autobusima.

Punih sedam godina je prošlo od tih događaja. Između je bio i onaj pravi rat, glad, muke izbjegličkog života, borba da se glava sačuva. Jedne večeri smo gledali televiziju i neko je uzviknuo:“Naše selo“! Brkati muškarac   je saopštio da je tamo pronađena masovna grobnica gdje je, pretpostavlja se, zakopano više od dvije stotine ubijenih muškaraca iz Zvornika i okoline. Kamera je prelazila preko poredanih tijela spakovanih u crne vreće, i mi smo odmah znali. Jedan od njih je on!

 Za koji dan su pozvali sve članove porodica nestalih, kako bi po dijelovima odjeće i drugim predmetima pokušali prepoznati svoje najbliže. Ja i majka smo došli među prvima. Iz raskopčanih crnih vreća virilo je malo toga što bi moglo otkriti koje ime i prezime ide uz ove nesretnike. Nekoliko puta sam prošao između redova, zagledajući svako tijelo, ali njega nije bilo. Maksimalno uznemiren, odjednom sam na izdvojenom tijelu uočio neki dokument, bankovnu karticu ili tako nešto, sa jasno vidljivim mojim potpisom. -Moj potpis, otkud to - pomislio sam. Prišao sam bliže i iznad pročitao očevo ime. Do tada nisam znao da smo se skoro na isti način potpisivali. Radnik zadužen da pomaže pri identifikaciji, odmah mi je prišao pitajući da li sam ja to nekoga prepoznao. To je on, bio sam sve više uvjeren, gledajući jedan po jedan detalj. -Molim vas možete li mu podici džemper- jedva sam upitao. Poslušao me, i ispod se jasno ukazala moja, odnosno njegova, karirana zimska košulja u kojoj je bio te večeri u Rifetovoj garaži. -Jeste, to je njegova košulja- izustio sam jecajući.

U meni su se miješale različite emocije. Skrhan zbog saznanja da je zaista ubijen,gledajući u ostatke čovjeka kojeg sam toliko volio, osjetio sam i djelimično zadovoljstvo što sam ga konačno pronašao, što će imati svoj mezar, što ću mu moći fatihu proučiti. Službenik je, uvjerivši se da je to zaista on, zatvorio vreću i na njoj upisao prezime. Okrenuo sam se i otišao   tugu podijeliti sa najbližima. Sljedećeg dana sam se vratio, da bi još jednom vidio ono što je ostalo od mog oca. Nažalost tijelo je bilo sklonjeno. Kasnije su nas opet pozvali da bi nam saopštili rezultate obdukcije i potvrdili identitet. U rubrici UZROK SMRTI pisalo je: „PROSTRJELNE RANE U PREDJELU GLAVE I GRUDNOG KOŠA.“

U moru bijelih nišana na šehidskom mezarju u Memićima njegov nije teško naći. Moje troje djece stignu prije mene i već završe fatihu dok ja dođem. Tu se nekako i najbolje osjećam. Čini mi se da više dragih osoba imam na toj parceli nego u kompletnom ostatku svijeta. Pa i ja sam već rekoh, tog dana ubijen sa njima.Otišli su i ostavili drugog čovjeka u mom tijelu da bi svjedočio o njihovom stradanju. Znaju oni i ja dobro da će pravda stići samo kada je Najveći bude dijelio. Moje je da govorim. Da se zna!