U herojskom gradu Kladnju sinoć je izvršena prezentacija rada Udruženja "Prosvjetitelj". U saradnji sa partnerskim Udruženjem "BIRRA" iz Kladnja, prezentacija i tribina je održana u Domu kulture. Kroz kratak dokumentarni film i obraćanje nekoliko članova Udruženja, Kladnjaci su upoznati o radu i djelovanju Udruženja. U ime Podrinja, članovi Udruženja su izrazili zahvalnost stanovnicima Kladnja na srdačnom dočeku i neizmjernoj podršci koju su pružili u najtežim ratnim godinama stanovništvu podrinjskih gradova.

O najtežim momentima svoga života, rada u Udruženju i društvenog aktivizma govorio je koordinator Nermin Mujkanović, predsjednik UO Esnaf Avdić upoznao je prisutne na period djelovanja Udruženja od 1993. godine i važnost postajanja ovakve ideje u danima najvećeg stradanja u Srebrenici. Povratnik u Zvornik Elvis Gogić  prisutnima je govorio o trenutnom stanju u povratničkim mjestima i periodu početka povratka. Na velikom broju tribina Prosvjetitelja, najzanimljiviji dio tribine je obraćanje mladog povratnika u zvorničko mjesto Križevići Mehemeda Salihovića, koji plijeni simpatije slušalaca.Programom je moderirao sekretar Nisvet Mujanović.

U selu Pahljevići, nadomak Zvornika, živi osmočlana porodica Mehmedović. U Pahljeviće su došli 2007. godine. Fadil Mehmedović je otac šestero djece, nezaposlen i nema nikakva redovna primanja. Majka Isma je rodila najstarijeg Mehmedaliju koji ima 16 godina,  kćerka Mina ima 14, blizankinje Fadila i Fahreta imaju po 13 godina, Hamid ima 9 i najmlađi  Abid 8 godina.

Udruženje „Prosvjetitelj“ uz pomoć „Odbora za obilježavanje 11-og jula“  iz Luxemburga je doniralo 4 visokokvalitetne ovce za ovu osmočlanu porodicu.

Pored ove aktivnosti, Udruženje je sa Odborom realizovalo nekoliko akcija od početka tekuće godine, a projekti se odnose na zaustavljanje ekonomskog progona Bošnjaka iz Podrinja i podsticaj za natalitet u bh. manjem entitetu.

Udruženje „Prosvjetitelj“ je iniciralo projekat podrške nataliteta i sklapanja mladih bračnih parova u Podrinju pod nazivom „3B“ (Bošnjak Baby Bom). Do sada je realizovano 29 slučajeva rađanja djece i sklapanja bračnih parova. Cilj projekta je spriječiti ekonomski progon Bošnjaka iz Podrinja i obezbijediti osnovna materijalna sredstva za život povratnicima u bh. manji entitet.

Bošnjaci koji žive u Luxemburgu su animirali oko 150 Bošnjaka koji tamo žive i odvajanjem samo 5 eura mjesečno realizovano je već nekoliko slučajeva povratničkih porodica koje su socijalne kategorije.

Odbor za obilježavanje 11-og jula iz Luxemburga je dva puta podržala po četiri slučaja rađanja djece i sklapanja mladih bračnih parova. U zadnjoj akciji podržane su sljedeće porodice:

-          Đozić Faruk i Šefika su se vratili u Srebrenicu, sklopili bračnu vezu 25.04.2014. godine  i zasnovali život. Oboje su diplomirani pravnici bez zaposlenja.

-          Ibišević Rešid i Almira su povratnici u mjesto Vrsinje općina Milići. Od 2003. godine žive u Vrsinju i nedavno su dobili kćerku Mubinu.

-          Muškić Hakija i Belma žive u Cerskoj općina Vlasenica, kćerka Ajla ima tek šest mjeseci.

-          Muratović Ismir i Remzija žive u zvorničkom mjestu Gušteri. Prije tri sedmice u njihov dom je došla i mala Samira koja im je uljepšala život i dala nadu za budući život.

Iskreno se nadamo da će priča koja je naišla na odobravanje u Luxemburgu, dobiti na značaju i u drugim državama Europe, te na taj način život u Podrinju učiniti ljepšim i lakšim.

Za više informacija o učešću u ovom projektu  možete se obratiti na kontakt:

Dijaspora: Skoko Haris +352 691 780 612

                     Halilović Mugdin +352 621 351 437

                                                                                                 BiH: Nerzudin  +387 61 295 703

                                                                                                        Nermin     + 387 61 288 509

Općina Novi Grad važi za jednu od najorganizovanijih općina u BiH, u to nas je uvjerilo rukovodstvo ove općine na čelu sa načelnikom mr. Semirom Efendićem. Tribina Udruženja „Prosvjetitelj“ je održana u skoro punoj kino-sali Općine. Na jučerašnjoj tribini, pored govornika udruženja, sarajevskoj publici ispred Općine Novi Grad obratili su se načelnik mr. Semir Efendić, pomoćnik načelnika za obrazovanje, kuturu i sport Elvir Resić. Tribini je prisustvovala i predsjedavajuća Općinskog vijeća Edina Gabela i drugi saradnici načelnika Efendića.

Ispred Općine Srebrenica govorio je savjetnik načelnika Ćazim Salimović, te povratnik u Skelane, biznismen i odbornik u SO Srebrenica Daut Tihić. O saradnji „ Prosvjetitelja“ i Medžlisa IZ-e Srebrenica govorio je glavni imam Damir ef. Peštalić. Članovi udruženja su prezentovali rad u proteklih 21 godinu i planove za budućnost.

Mladi povratnik u zvorničko mjesto Križevići  Mehemed Salihović  je oduševljavao prisutne sa recitalima koje je recitovao u narodnoj nošnji.

Dodijeljena je i zahvalnica načelniku Efendiću u znak zahvalnosti za sve što rade za dobrobit povratnika u bh. manji entitet.

Nakon tribine je upriličen sastanak sa načelnikom Općine, njegovim saradnicima, imamom i hatibom džamije Kralj Fahd Nezim ef. Halilovićem.

Mjesto Gaj u općini Sapna je skoro nestalo uzrokom zadnjih elmentarnih nepogoda. U majskim elementarnim nepogodama profesoru Jusufu Memiću je klizište upotpunosti uništilo kuću i pomoćne objekte, a procjena štete opštinskih službi iz Sapne je preko 154 000 KM. S  obzirom da porodica Memić u svojoj porodici ima dva studenta, starija kćerka je student šeste godine Medicinskog fakulteta, a mlađa student prve godine Ekonomskog fakulteta. Od maja tekuće godine ne žive u svojoj porodičnoj kući. Profesor Jusuf je uposlenik OŠ "Sapna" i kao alternativno rješenje je uprava škole ponudila školski stan od 38 kvadrata, a za koji je potrebna adaptacija. Radovi su počeli i udruženje "Prosvjetitelj" je dalo svoj doprinos u sanaciji tako što je  obezbijeđena stolarija za sve otvore.

Bošnjaci koji žive u Luksemburgu (Luxemborug)  su nedavno pokrenuli akciju pod nazivom „Spriječimo novo etničko čišćenje, donirajmo   5 eura za Podrinje“ i nakon samo nekoliko dana akciji se priključilo preko  50 osoba.  Prvi dio podrške rađanju djece i sklapanju bračnih parova je pristigla za četiri porodice u iznosu po 500 KM. S obzirom da se bliže i bajramski dani, novčana pomoć će biti od velikog značaja za povratničke porodice.

U porodici Mehmeda Mujkića se rodilo treće dijete, živi u mjestu Dugi Dio kod Zvornika i ova pomoć će mu itekako biti od koristi.

Mumin Muminović je dvadesetogodišnji mladić kojem se rodio sin sa malim zdravstvenim problemima i druga su porodica koja je obradovana ovom vrstom pomoći.

Sabahudin Suljić iz Konjević Polja živi u šestočlanoj porodici i niko u porodici nije zaposlen. Oženio se 2014. godine i korisnik je Prosvjetiteljevog projekta  podrške natalitetu i sklapanju mladih bračnih parova.

Porodica Nermina  i Ajše Bektić  je 2014. godine dobila prinovu u svojoj porodici i žive u povratničkom mjestu Podčauš, opština Bratunac  i četvrti su korisnici novčane pomoći u iznosu od 500 KM.

Akcija koja je pokrenuta u Luxembourgu nije ograničena, te joj se može priključiti svaki dobronamjerni čovjek ili grupa.

Udruženje "Prosvjetitelj" nastavlja sa redovnim tribinama u Podrinju. Nakon kratke pauze, zbog elementarnih nepogoda, održana je tribina u bratunačkom mjestu Hrnčići . Posjetioci tribine su imali priliku poslušati velikog poznavaoca historije Islama prof. Mustafu ef. Muharemovića. Tribina je održana na temu "Stanje Ummeta danas".  Profesor Muharemović je prisutnima ukazao na veliki značaj i uticaj muslimana na historijske tokove od turskog perioda do danas.

U saradnji sa Cenrtom za kulturno naslijeđe (CKN) iz Mostara, nekoliko članova udruženja Prosvjetitelj  je boravilo 9 dana u bratskoj Turskoj. Neposredno pred odlazak formiran je  tim Prosvjetitelja u Mostaru, a nekoliko članova su aktivisti u Centru za kulturno naslijeđe i u Prosvjetitelju, te dolazi do bolje koordinacije timova i konkretnih ideja poput odlaska u Tursku. Ovo je jedan od načina efikasnog rada i važnost postojanja timova i saradnje udruženja iz BiH.   Cilj posjete Turskoj  je uspostavljanje kontakata sa Bošnjacima koji tamo žive i ostvariti saradnju za buduće djelovanje.

S obzirom da u određenim mjestima živi veliki broj Bošnjaka koji su svojevremeno otišli u Tursku i nastavili živjeti po već naučenim adetima iz rodne im zemlje. Ovom prilikom je posjećeno nekoliko sela i gradova (Karamursel, Bursa, Istanbul, Kocaeli, Tarakli, Ihsanije). U navedenim mjestima najviše Bošnjaka ima iz Mostara, Čapljine, Stoca i Trebinja. Nekoliko sela oko Karamursela broji oko 30.000 stanovnika koji su porijeklom iz Bosne i Hercegovine.  Njihovi preci su došli u Tursku  prije 120 godina. U gradu Karamurselu je svaki treći stanovnik Bošnjak, stanovnici ovoga grada su imali priliku da pogledaju prezentaciju rada udruženja Prosvjetitelj. Ovom prilikom je ostvarena saradnja sa Udruženjem Bošnjaka u Karamusrelu, na čelu sa  Erhamom Yilmazom i  krovnom organizacijom Bošnjaka u Turskoj (Federacija bošnjačkih udruženja u Turskoj) čiji je predsjednik Ahmet Utaš. Srdačnu dobrodošlicu nam je poželio i načelnik Kramursela isto tako porijeklom iz BiH. Prvi član udruženja Prosvjetitelj u Karamurselu je harizmatični mladić Fatih Utaš, koji je punih 9 dana bio na rasploganju svakom pojedincu. Pored grada Karamursela, naš boravak se nastavlja u gradu Bursa, gdje smo imali priliku upoznati vrijedne Bošnjake koji tamo žive i posjetiti njihovo udruženje Bošnjaka iz Sandžaka i Bosne i Hercegovine. Upoznali smo i historijat  ovoga grada, te saznali nešto o životu Bošnjaka u ovom prelijepom gradu.

Nakon  dvodnevnog boravka u Bursi, putovanje nastavljamo u veliki grad Istanbul, gdje smo obišli znamenitosti ovoga grada i vidjeli sve ljepote grada koji broji oko 18 miliona stanovnika.

 Bitno je napomenuti da svi Bošnjaci koji tamo žive ne zaboravljaju svoj jezik i tradiciju. Iako su njihovi preci davno došli u Tursku uspjeli su da sačuvaju svu tradiciju i običaje iz Bosne i Hercovine. Sa velikim emocijama smo dočekani u svakom mjestu i ono pšto je posebno fascinantno prisustvo bosanskoga jezika na svakom koraku. U predstojećem periodu je dogovrena posjeta Bošnjaka iz Turske Bosni i Hercegovini, a domaćini će biti Centar za kulturno naslijeđe iz Mostara i udruženje Prosvjetitelj.

Ovom prilkom želimo da istaknemo prijateljski odnos članova Centra za kluturno naslijeđe, kao i svih saputnika iz Mostara.

Po okončanju konkursa za najbolje priče koji je raspisalo Udruženje "Prosvjetitelj", na temu "Srebrenica jučer, danas, sutra", donosimo vam tri koje su izabrane kao najbolje.

Priča koja je zauzela prvo mjesto ( Fajko Kadrić )

Išareti

Stajali su jedan pored drugog u stroju dok se pred sami polazak u proboj do Tuzle, slabo naoružanoj jedinici obraćao Vejz. Kada je rekao „Mi idemo prvi jer najbolje znamo teren, od nas se očekuje da prokrčimo put i tako će biti. Ranjene nećemo ostavljati, mrtve nemožemo nositi, ako ginemo neka to bude junački. Smajkan Šemso će voditi čelo“.

 - Razdvojićemo se, nemoj da budemo blizu jedan drugome, ja odoh sa Mujom u njegovu grupu, viđaćemo se na odmorima ako ih bude – reče Kemo. Halil samo klimnu glavom, i sam je mislio isto, ali nije imao snage da to i kaže. Nevolja bratske blizine u ovakvim okolnostima  sastoji se u mogućnosti da jedna granata, mina ili rafal uzme obojicu. Od samog početka rata pokušavao  je zaštititi Kemu na sve moguće načine, koji su u početku bili nevidljivi ili manje vidljivi, ali su vremenom postali providni. Kemo je bio oženjen i imao dvoje male djece, a on Halil nije imao tu sreću iako je bio stariji dvije godine od brata, zbog dva mala osmjeha i milion drugih razloga, trpao ga je sebi iza leđa cijeloga života.

Zašto bi rat bio izuzetak - pitao se - stariji sam i to je moje običajno pravo i moja obaveza. Dobro je pa se ne oženih u akciji bi se više plašio sudbine moje djece nego četnika pred sobom, ponavljao je ovu misao pred svaku akciju.

Dvije godine prividno mirnog života u zaštićenoj zoni Srebrenice prekaljenog ratnika su pretvorile u zemljoradnika, sada se opet držao za hladni čelik svog mitraljeza kojeg je uzeo od umirućeg četnika na Grobiću dok je još živ kao molitvu ponavljao : „Aj...  nemoj me ubiti braco“.  Još pod nogom osjeća hrskanje gujinog grkljana dok je iz nje izlazio život. Kada im ratna sreća okrene leđa na milost pozivaju oni koji milosti ni za  koga nemaju, za život mole oni koji su tuđe živote uzimali kao da su ih oni dijelili.  Oni što nisu krivi obično kažu: „Ubij me, ali ja ništa nisam kriv“. Nevin traži da ga ubiješ, krvnik da ga poštediš, rat je stanje koje normalan um ne zna da objasni. Prestao je da razmišlja, ubijao je samo da ne bi bio ubijen i za čudo bio živ. Zadrhta i prođe ga lagana jeza od pomisli šta ih sve čeka na dugom putu do Tuzle, kuću i sve sa njom izgubio je na izdisaju zime devedeset treće, ostao mu je samo život, sada i njega kao na pladnju nosi pred ostrvljene koljače.  Rokaćemo se, „da vidimo čija nana crnu vunu prede“ –  sjetno se osmjehnu sjetivši se izreke ceranskog nastavnika historije Jusufa Numanovića- gdje li je sad Juka, da li je živ? – pomisli. Čim su krenuli na Ravnom Buljimu su ih sačekali četnici... rastjerali su ih lahko. Trema koju je imao pred polazak je nestala sa prvim rafalom, išao je prema Udrču i svom razorenom životu koji su s tugom rasli pa dosegli nebo. Na putu između Konjević Polja i Kasabe opet su čekali četnici, razbježali su sa oklopnim vozilima čim su počeli da ginu.

 U Srebrenicu ga je život doveo dva puta, prvi put zbog najljepših plavih očiju na svijetu i drugi put pred najmračnijim silama historije, i oba puta s osjećajem da je to konačan kraj iz nje izvodio u nepoznato. Četnici su čekali i na Snagovu, bilo je to njihovo zadnje čekanje, pomlatili su kompletnu zasjedu osim četničkog kapetana.

Lahko ide - pomisli Halil - daj Bože da ovako i ostane. Sa Crnog Vrha u daljini je vidio minaret nezučke džamije kao udaljen svetionik  sigurne luke i zavjetrine  prema kojoj se probijao vukući za sobom svoju ogromnu ljudsku lađu na koju sa svih strana kidiše krvoločna neman. Brata nije vidio od samog polaska, ali je preko kurira znao da je živ i da je tu negdje blizu njega. Četnici su im u šumama Crnog Vrha spremili klanicu, sa jakim snagama čekali su ih raspoređeni tako da ih upuste u potkovicu i zadrže na terenu nepogodnom za otvorenu borbu, a artiljerija koja ih cijelo vrijeme bez posustajanja gađa poklopi i dokusuri u tom Karakazanu.

 Sablasno je sa svih strana brujala  ratna mehanizacija i razdirala prijeteća tišina pješadijskog oružja, išao je napet kao struna sa zgrčenim prstom na obaraču i imao osjećaj da ga krvnici gledaju. Učio je u sebi deveti ajet sure Ja-sin, a onda je zahučala i zaječala šuma, pao je na zemlju kao da ga je neko iza njegovih leđa namjerno srušio, pucao je kratkim rafalima prema vatrenim jezičcima. Onda se sa neba spustila koprena u vidu kiše kakvu Halil od svog rođenja ne pamti, Smajkan je negdje pored njega između dva cijepanja nebeske čohe vikao „Ovo je Allahov znak ljudi, vrijeme je da ustanemo i krenemo na njih“. Allahu Ekber, zaječali su tekbiri, Halil je išao uspravan zaštićen kišnom koprenom kroz koju se jedva vidjelo, pred njim se grčilo Božijim gnjevom prepadnuto klupko zvjerinja. Poskakivao mu je u rukama mitraljez niz koji se slivala voda i vatra razbacujući  pogana klupčad ispred sebe što su strah podnosila zbijanjem u čopore, vrijeme je prestalo da teče, Šemso je pao, Vejz je pao, Halil je padao i ustajao dok mu se ispod nogu izmicala zemlja.

 Zastao je i iz ranca punog vode izvadio novi redenik i postavio ga u mitraljez zabacivši njegov drugi kraj preko svog lijevog ramena kao ruku svoje nesuđene plavooke i pomisli – evo čime sam se oženio, daj Bože da nam brak potraje isuviše je buran. Opet je poskakivao mitraljez i grlila ga zaštitnički čvrsto ruka njegove drage... onda je dugo padao i klizao u duboku tamnu provaliju, još je tutnjalo i grmilo ništa nije mogao da vidi, ali je osjećao da kiša i dalje pada istom onom snagom i nebeski pokrov se cijepa  od straha.

Onda je bila tišina... nije znao kada je počela, boljela ga je glava i mrak mu je bio sa njegove lijeve strane, kiša više nije padala po njemu. Oprezno opipa lice i pred okom ugleda svoju krvavu šaku i prepade  se, obrisa je o mokra prsa, skide ranac i iz njega izvadi majicu i sa njom obrisa lice, mrak nestade na kratko i opet se vrati na lijevo oko. Od majice napravi neku vrstu kape nemajući hrabrosti da pipa i traži mjesto iz kojeg je isticao mali krvavi potočić. Provjeri noge i odahnu osjetivši da se poslušno miču po njegovoj volji, prepipa džepove i pronađe zavoj koji poče u krugovima namotavati oko glave. Najednom postade svjestan svoje okoline, kao da je neko njegovo sjećanje upalio nevidljivim prekidačem, malo niže neko se isto tako batrgao bio mu je okrenut leđima u uniformi koju nose regularne jedinice iz Srbije. Raspoznavao je uniforme kao nekada dresove fudbalskih klubova, namjesti mitraljez na koljena skoro dotaknuvši skrivačem plamena leđa čovjeka ispred sebe, ovaj se kao da ga je dotakao okrenu i pogleda ga pravo u oči. Iz očiju mu je izbijao strah, lice prljavo i krvavo zgrčeno u grimasu kao da mu se kesi polukrezavim osmjehom, disao je sitno i brzo kao umoran lovački pas. Poželi da pritisne okidač pod kažiprstom , ali ga nešto zadrža.

- Imaš li zavoj? – upita on Halila.

Učini mu se da nije dobro čuo ili da je sve ovo privid i posledica ranjavanja, gladi, umora i ko zna čega još.

 - Pomozi mi, daj mi zavoj ili me ubij, svejedno je samo da ne gledam u svoj drob... joj majko što smrdim.

Halil tek sad postade svjestan da četnik ispred njega ima obje ruke zauzete sopstvenim drobom i dođe mu muka, smrad koji do maloprije nije osjećao postade nepodnošljiv. Ustade pitajući se - da li da ga ubije ili samo nastavi ofrlje svoj put... šuma je bila ista na sve četiri strane svijeta i slaba pucnjava čula se sa svih strana. Pogleda ga još jednom, sada udaljen za par koraka od njega, nije imao više od dvadesetak godina, objema rukama grlio je svoj stomak iz kojeg je curio sadržaj truhle hrane i krvi. Oko njih je bilo razbacanih stvari i poneki leš u sivomaslinastim uniformama. Dohvati jedan odbačen ranac, otvori ga i pronađe u njemu košulju i baci je prema četniku, ovaj je prihvati i podveza stomak vještim pokretima kao da to radi svakodnevno.

- Odakle si?- upita Halila.

- Odavde – odgovori, pokazujući neodređeno glavom preko ranjenog četnika. Odakle si ti?

- Ja... iz Rume, ako znaš gde je to. Zovem se Marko.

- Znam i bolje nego što možeš pomisliti. Baš iz Rume? – upita Halil.

- Sa Borkovca – odgovori.

- Ja sam Halil, iz Cerske sam, ako znaš gdje je to.

- Znam, kamo sreće da ne znam – reče Marko. Halil mu priđe i uze pušku koja je ležala pored njega, izvadi okvir iz nje i zafrljači ih u različitim pravcima, razmišljajući u kom pravcu da krene.

- Nećeš me ubiti – reče kao pitanje i kao konstataciju u isto vrijeme.

- Ne, ti si već gotov... uživaj još malo  – reče Halil pokazujući mu pogledom na  stomak.

 Već je odlučio, ići će strmo dokle se može. Čim je krenuo od nekud se pred njim na desetak koraka prizemlji neobična ptica, veličinom i izgledom  bila je ni djetlić ni papagaj. Poželi da je uhvati i istog trena se upita - čemu?, ne znam ni kud bih sa sobom. Na par koraka do nje ona prhnu i na krilima preleti tek dvadesetak koraka i onda se okrenu gledajujući Halila kao da ga izaziva na igru njihala je glavom i skakutala prema njemu. Čudne ptice – pomisli idući ka njoj. Više nije letjela poskakivala je ispred njega, Halil se najednom zaprepasti činjenicom  da slijedi čudnu pticu.

Bože je li ovo posledica ranjavanja, do maločas su padale glave i prosipali se drobovi, još se puca na sve strane, a ja lovim pticu – pomisli i stade riješen da se presabere. Onda se sjeti, divljač se pred ljudskim bijesom uklanja, ptice pobjegnu prve, gdje je ova lijepa ptica bila kada je sjevalo i grmilo sa neba i zemlje?, gdje je tad pronašla sklonište?

 Sjede na srušenu bukvu i rastereti se tereta svog mitraljeza, prepipa džepove tražeći duhan umotan u malu najlonsku kesicu zajedno sa šibicom i ispisanim listom teke od kojeg je sebi po želji krojio veličinu cigare. Bili su suhi dobro zaštićeni najlonom, otcijepi komad papira, zamota i zapali duhan gledajući pticu koja je skakutala prema njemu. Stajala je na dva koraka do njega, žmirkala je posmatrajući ga krupnim žutim očima. Imao je priliku da je gleda iz blizine, dug žut kljun na glavi na kojoj dominira dugačka krijesta sa predivnim bojama što su se prelijevale iz jedne u drugu najčešće iz zelene u crvenu. Nikada nije vidio sličnu pticu, ona ponovo odskakuta u istom smijeru iz kojeg se maloprije vratila i kliknu prodorno i kratko pjevom koji čim prestane poželiš da se ponovo oglasi. Ima ptica kao i ljudi koje čim vidiš poželiš da ih otjeraš iz svoje blizine i onih kojima se obraduješ  i poželiš da nikada ne odu.

 Ovo je išaret kao i ona kiša – pomisli Halil, ugasi cigaru gledajući pticu kako se istom putanjom ponovo  vraća ka njemu. Allah je svemoguć, On je jatom ptica porazio i ponizio najmoćniju vojsku koja je krenula da poruši Kjabu, i ova ptica kao i ja Njegov je rob, možda i ona u ovom krkljancu ima svoju misiju. Ustade i kao da se obraća čovjeku reče: - Vodi me prijatelju, ako sam ja gluh i slijep za tvoj svijet, ti za moj sigurno nisi. Shvatio sam šta mi želiš reći.

 Išao je opušten kao u šetnji, za pticom kojoj je smišljao ime... Feniks, Žar-ptica... jok, ta imena su mitološka i izvehđala ljudskom upotrebom.

- Hudhud... tebi je ime Hudhud, vojniče Sulejmana a.s., ti imaš hrabrost biti pa još i zapjevati u ovom tamnom vilajetu  – reče Halil sam sa pticom u gluhoj šumi. Idući usput je pričao sa Hudhudom, a on je veselo poskakivao čas u jednom, čas u drugom smjeru ponekad radosno kliknuvši svaki put milozvučnijim glasom.

                                                                                 ***

Na Džemailov nišan išao je čovjek u civilnoj odjeći sa mitraljezom zabačenim na rame i čudnom kapom koja mu je pokrivala cijelu glavu i pola lica. Znao je da ljudi iz Srebrenice već izlaze na Nezuk, ali to je par kilometara istočno, ovdje još niko nije izašao, četnici se očajnički  brane osigurani minskim poljem. Naređenje da četničku liniju na ovom dijelu drže zagrijanom izvršavali su konstantnom pojedinačnom paljbom zaklonjeni iza prirodnih zaklona.

E kad si ovdje progulio jarane ti možeš proći kud niko ne može- pomisli, izviri iza zaklona nenaoružan, i poče mu mahati rukama tiho ga dozivajući .

- Hej jarane, hajde slobodno!

- Selam alejk, ja sam Džemo – reče pružajući pridošlici ruku za pozdrav i vukući ga u zaklon srušenog drveta.

- Znam... Šerifov iz Gornje Mahale, ja sam Halil iz Cerske.

- Kako da te prepoznam školski ispod te ahmedije... sjedi tu, odmori se, sada si na bezbjednom... zvaću nekoga da te vode do saniteta, ima li još koga?- govorio je zbunjen.

Halil se osvrnu oko sebe tražeći Huhuda, on odnekud visoko iznad njihovih glava još jednom zaklikta.

- Sam sam... veliš ahmedija- reče pipajući krvav zavoj.

- Haman si plaho ranjen... kad takve ahmedije moj Halile stanu pred saf, Bosna će procvjetati.

                                                                                 ***

Na Gradini u bolničkoj sobi plakale su majka i snaha držeći za ručice Keminu djecu, Halil ih pomilova po glavi... i on je plakao krišom. Gledao je kroz prozor na vanjskoj dasci prozora stajao je Hudhud i gledao ih, znao je da Kemo nije došao, ništa nije pitao, samo je gledao čas njih, čas njega i plakao.

- Vidjeli ste ga... sada izađite molim vas, neka se odmara - reče sestra ispraćajući ih na vrata.

- Hudhud kliknu i nestade sa prozora.

                                                                              ***

Petnaest godina je prošlo od kada je sa prozora bolničke sobe skočio Sulejmanov ratnik, tražio je po guglu zagledajući ptice , takve jednostavno nije bilo pa nikome o njoj nije ni pričao. Te godine su javili da je Kemo identifikovan i tražili da se ispune papiri vezani za njegovu dženazu. Jedanaestog jula dvijehiljadedesete po miladu u zelenoj rijeci tabuta što se slila u Potočare bio je i Kemin mali, zeleni brodić. Ponio ga je do njegovog mjesta  sa njegovim dvadesetogodišnjim sinom Mehmedom.

Kada su i poslednji učesnici dženaze izlazili kroz kapije potočarskog mezarja, Halil  je u tišini na nišanu susjednog mezara kroz zamagljene zjenice čitao „I ne recite za one koji su na Allahovom putu poginuli ,mrtvi su, ne oni su živi samo vi to ne vidite“. Onda je sa grane drveta što se nadnijela nad ogradu mezarja istim onim kliktajem iz šuma Crnog Vrha kliknuo Hudhud, Halil se osmjehnu.

- Šta gledaš amidža?- upita Mehmed preplašen neobičnim Halilovim  pogledom i još neobičnijim ptičijim pjevom.

- Gledam brata sine... kada te srce vodi kroz život,  ne plaši se što te na isto mjesto često vraća, ima ono svoje razloge – reče Halil. U Srebrenicu ga ovaj put zauvjek doveo Hudhud.

- Kakva je ovo ptica amidža? ... nikada sličnu nisam vidio - reče Mehmed i sam vidjevši u šta se amidža zagledao.

- Hudhud – reče Halil.

Mehmed kroz plačne oči sa divljenjem pogleda amidžu, koji je oduvjek kao iz topa ispaljivao odgovore na njegova pitanja.  Čudna ptica, još čudnije ime, ali kako to adžo zna?, i kao da je znao da ću ga za njeno ime pitati... potražiću na guglu da ga ne gnjavim vječito - pomisli.

- Nećeš o njoj puno saznati... tajanstvena ptica, ona se samo okom srca da vidjeti – reče Halil kao da je Mehmedove misli ispod stuštenih vijeđamogao da vidi kao što on gleda pticu koja pjeva na grani koja grli šehidsko mezarje.

2. Priča koja je zauzela drugo mjesto (Snježana Mulić-Softić)

Glas srebrenih ptica

Povadila je cigare iz kutije Drine i polagano izvukla srebrenu foliju.  Komadiće duhana istresla je u pepelnicu na minderu i sad heravim prstima pegla foliju. Na serdžadi sa paunovima i vitkim minaretima godinama već ponavlja ovaj ritual – prvo ispegla foliju, fino zategne svaki njen kraj, a onda je presavija, u trokut, pa trokut na trokutić… Dok to radi, uči sure iz Kur’ana i ogleda svoje vlažne oči u srebrenom odsjaju.

Strpljivo savija hladnu foliju i grije je staračkim rukama , dajući joj mekoću. Povremeno zapali cigaru sa hrpe pored, otpuhne koji dim, i onda dugo gleda u njegove prozirne oblake.

Folijice se postepeno pretvaraju u svjetlucave ptice kojima dugo rikta krila.

Stotine ih je već napravila u zadnjih nekoliko godina. Eno ih u prozoru, u saksijama sa Hadžibegom i ljubičicama, na minderu, vezenim jastucima … 

Mali, tek dva metra dug minder, prekriven modrim plišom i vezenim peškirima, otkako se vratila u Srebrenicu, njena je kuća, i avlija, i Bosna, i čitav Svijet. Na taj mali komad namještaja ispod prozora jedine sobe u kućici, napravljene na mjestu nekadašnje puno veće, a sad namještene tek toliko da ne kisne i ne smrzava se,  radi jedino što misli da još uraditi može – napraviti dovoljno ptica da bude sigurna da će joj bar jedna, jednog dana o njima donijeti glas.

XXX

Bila su šestorica. Pet sinova i otac: Izet, Ismet, Mirzet, Orhan, Mehmed i Mustafa.

Izetu je vilica drhtala kao asfalt pritisnut bušilicom, a šake izdajnički gubile snagu dok je grlio sićušnu ženu i uplašenu kćerkicu, providnu poput čovječije ribice, a neprijateljski vojnik ga puškom gurao ustranu. Dok su ga odvodili, Izet se sjetio zelene šljive što ju je usput našao u jarku. Bolno je stisnuo glatku kuglicu u džepu sakoa, misleći na uppalešenu čovječiju ribicu.

Ismeta su odveli sa vode - ispred zahrđale cijevi kroz koju su lijeno silazile crvenkaste kapi sa Gubera, a on ih strpljivo satima skupljao u kantu. Kad su ga dvojica, goropadna kao gladne zvijeri, ščepala s leđa, Ismet je zadrhtao kao mače, malo se trznuo, a onda ukočio. Nije imao očiju. Bile su samo dvije jabučice koje su stršile i ostale zakovane na kantici koja se skoro napunila. Žena mu je u kući čekala sa suhim korama tikve da ih na toj vodi skuha.

Mirzet je trčkarao za kicošem sa svijetloplavim šljemom i mahao mu sunčanim naočalama. U njima se ogledalo more i dernek na plaži na rajom iz razreda. U odsjaju stakla bila je i prva iskra ljubavi. Kako je samo Mirzet volio te naočale, koje mu je otac kupio pred odlazak na ekskurziju - kao prvu ljubav, kao domovinu - lijepu i ranjivu kao cvijet krina.

«Soldier, do you wont these glasses? Il'l give it to you for a can of fish...», trčao je za drčnim strancem, mašući naočalama.

Krezubi vojnik, što se klatio na krivim nogama, prišao je s leđa i ščepao mu  ruku. Na nelijepom licu, uronulom u šubaru sa kokardom,  tužno su stajale uglancane naočale. Dok je drugi Mirzeta vukao prema ogradi od bodljikave žice, u staklu se zrcalio njegov prestrašeni lik, minulo ljeto, kosa puna svjetlucave soli i iglica čempresa....

Orhan je u memljivoj učionici, zakrpljenoj najlonima i vrećama, držao čas crtanja. Tanka dječica, u čijim stomacima nije bilo veselih crijeva, umorno su povlačila linije po komadićima papira. Orhan je, pregledavši crteže, na tabli napisao: «Majka se ne crta od glave i kose, nego od srca».

«Isto vam je i sa domovinom», rekao je, kada je u blizini zapucalo.

Ruke su mu svezali zahrđalim komadom žice i gurnuli niz put. Kako bi okrenuo glavu, gore prema brežuljku u kojem su ostali majka i otac, tako bi mu je pijani vojnik šakom vratio prema naprijed. Trajao je taj mahniti ringišil nekoliko minuta dok  se Orhanu nije zanebesalo pred očima. Pao je na prašnjavi put i nosnice mu je napunio vonj smrti.

Mehmed je žurio uz izlokani sokak sa naramkom drva. U kući ga je čekala majka, iza prozora na kojima su drhturile plastične folije kroz koji je vjetar tužno nešto pjevušio.

Iako je to bilo samo triješće, Mehmed se povijao i teško disao. U ratu i zrak trune i postaje težak. Sa uzvisine je vidio tvornicu u kojoj je nekad radio. Pusta je otkako je rat počeo. No, tog dana je bilo drugačije. Dvorište je bilo puno svijeta. Učinilo mu se kao da je pauza za ručak, pa se mašio za džep da izvuče cigaru, I nakon jela povuče dim. Ruku mu je pojela prazna rupa, a lobanja ispunila poludjelim mislima.

Triješće se sasulo po putu, kao da su one misli iz nje poispadale…

“Vraćaj se, balijo. Dole, dole niz put! Vodite ga u tvornicu!”,  vikao je odrpani vojnik sa remenovima punim zašiljenih metaka.

Mustafa je začuo gungulu, taman kad je ustajao sa serdžade. U dva koraka se našao na pragu.

“Sinovi, gdje su nam sinovi?!”, zavikao je, a strah iz njegovog glasa zatreperio je kroz zrak i još jače zaljuljao najlone na oknima.

“Eno još jednog na vratima, držite ga, držite da ne pobjegne!”, vikao je neko.

Hata je bosa trčala niz put dok su Mustafu odvodili.

“Vratićemo se, ne brini!”, zavikao je slabašno.

XXX

Kao da je znala - nekoliko dana prije u postavu jakne ušila je šest fotografija. Dok se probijala kroz šume i planine, na nišanu neprijatelja kao zvjerka, više od same smrti plašila se da ne izgubi tu jaknu. Kroz platno je pipala tanki karton, a onda ga dugo milovala i privijala na grudi. Vjerovala je da će ih toplina njene duše zaštiti od hladnoće u zimama koje su dolazile i prolazile…, da će, kad tu jakne odjene,  silina udaraca njegog ranjenog srca probiti se kroz oblake, gustu šumu i divlju planinu i neprijatelja oboriti, a njih podići.

Ni pet godina kasnije, ni deset, ni 15 , oni nisu došli.

Uzela je drveni ram i u njega, jednu po jedanu posložila fotografije. Dugo je razmišljala gdje će koju sliku staviti. Hoće li prvo Mehmeda, jer je najstariji, ili će supruga – ipak je otac, ili će onog najmlađeg….

Podijelila je ram na šest imaginarnih sobica i zamišljala da su prave - svježe okrečene, sa čipkanim zavjesama na prozorima, kroz koje proviruje proljetno sunce. Onda je zažmirila i redala kako joj je koja došla pod ruku.

Prije nego je stavila staklo, sve je još jednom pomilovala, sve ih izljubila, a onda pričvrstila u ram. Još nekoliko puta je okrenula drvenu ogradicu i provjerila da koja nitna ne nedostaje, ne klima se… Zapravo, ona svakog dana provjerava da li su zidovi te kuće od drveta i stakla dovoljno čvrsti, dovoljno sigurni…

XXX

Nekidan je došao pod njen prozor – bljedunjav dječak sa lukom i strijelom. Luk je od vrbinog pruća, a krajevi mu povezani komadom štrika za veš.

Dječak stane, zažmiri na jedno oko, i konopac luka zapne strijelom, pa dugo cilja u oblake.

Sa tog mjesta dječaka je kao bebu odnijela majka u naramku. On se toga ne sjeća, ali se sjeća priča. Zna da je sa njima bio i otac, mlad i vitak, da je bilo čitavo selo, i još jedno, pa još jedno, i da je bilo petero braće i otac im, da je bio čitav mali grad, … I da su, kad je njega odnijelo u naramku, njih 8.732 nestalo….

Dječak škilji i cilja u nebo, ali strelicu ne ispaljuje.

Ponekad, kao da u paperjastim oblacima vidi nekog od njih, kao da se prepadne da ih ne pogodi, popusti konopac i spusti luk.

Onda  ga opet zategne. Šara po nebu i traži krivce. Traži ih polagano, sabrano…. Kao da je ta strelica jedina koju ima pa će, kad krivce nađe i skupi sve na jedno mjesto, ispaliti je, a ona se vinuti i sve ih u jedan mah pogoditi i pretovriti u ništa…

Starica dugo gleda dječaka. Miluje krila svjetlucavih ptica i umornim, zadihanim glasom im priča:

“Ovakav je bio Izet.  Iste oči, isti pogled.

A liči mi pomalo i na Ismeta - ona kosa, plavi pramen na čelu… I Mirzetovo nešto ima. Vidi, ptico onu rupicu na obrazu, eno lijevo… Vidiš je… Takvu je imao Mirzet.

A one hitre noge, iste ko kod Mehmeda. Znate li vi, kako je on šuto loptu. Moj Mehmed kad potrči, Guber se trese….

A ruke, vidite li te ruke? Što ste se vi ušutile, kao da ne vidite? Pa, ja ovako stara vidim da su iste Orhanove. Oni prsti, tanki, dugi. Kako je moj Orhan crtao. Jednom me je je, dok je bio taman ovoliki kao ovo dijete, nacrtao. Nemam više te slike, ali je se jasno sjećam - veliko crveno srce, al kao živo, kao da kuca.

Šutite, ušutile ste se. Nema veze, znam ja da se vi spremate da mi donesete glas. Nije lahko donijeti glas o pet mojih sinova i mome Mustafi. Treba za to čitavo jato, trebaju vam jača krila, znam ja to”, kaže i nježno pomiluje nijeme ptice.

XXX

Otkako je došao dječak, ona više ne puši. Umjesto cigara kupuje čokolade,

a onda sebi iz njih izvlači srebrne folije, a njemu daje gomilu slatkih kockica.

Dječak sjedi na pragu i jede dugo i polahko, šarajući pogledom po zraku, kao da kockice dijeli sa Izetom, Ismetom, Mirzetom, Orhanom, Mehmedom…

U kućici, starica reda sjajne folije po serdžadi i pegla heravim prstima. Pritisne ih povremeno dlanovima da ih ugrije, a onda pažljivo zateže krajeve. Savije kvadratiće na trokut, pa trokut na trokutić… Pa izvija krila, pravi oči, kljunove…

Prozor, saksije, avlija i minder, puni su ptica.

Dječak pod prozorom zateže luk.

Dok staričino i dječije prekriva sjenka crnog oblaka, u nebo odlazi srebreno jato.

Iznad Srebrenice se čuje samo lepet njihovih krhkih krila.

3. Priča koja je zauzela treće mjesto (Ismet Bećar)

Srebrenica jučer, danas, sutra

- Šta li će Bog sa Stanišom Jovanovim? – pitao sam se žureći na liturgiju, slušajući povorku dok prepričava detalje njegove smrti. Staniša, nekadašnji prijatelj mog pokojnog oca umirao je danima. S njim se mučilo cijelo naše selo, dok bi uvijek pijan i raspamećen do kasno u noć lelekao i razbijao po svojoj trošnoj kolibi. Kao da se na nebo penjao njegov bolesnički jauk, a onda se teži i goropadniji spuštao na zemlju i pritiskao naše selo.

– Kad Bog hoće da kazni, prvo uzme pamet – mudrovale su žene s kraja povorke, nimalo se sustežući priznati kako je Stanišina smrt izbavljenje njemu, ali i ostatku sela. I zbilja, neobična je i teška bila njegova bolest. U danima kada bi svoje ludilo potapao u rakiju, mira u selu nije imao niko. Iako staračko, snažno i zdravo tijelo dugo se borilo s đavolom. Svi su prepričavali njegove povike, vrisku i psovke. Djeca su pamtila njegova prokletstva, u šali sricala njegove molitve:

 - Dabogda nas kuga pomorila, mene prvog pa i vas odreda!

Seoske priče o Stanišinom bunilu nisam uzimao ozbiljno, dok ga jesenas, skupljajući drva nisam zatekao u obližnjem šumarku. Bio je to prizor od kojeg mi je zastala pamet. Stajao je među bukvama, potpuno go i ukočen. Iznad glave je neprestano kovitlao sjekirom, urlikao i cerekao se. Kao u nekom satanskom obredu, njegovim tijelom strujali su grčevi. Ne bi me primijetio ni da pred njim stojim. U tom trenutku, on zasigurno nije pripadao ovom svijetu. Stanišom su vladali demoni. Uplašen sam ga zaobišao i vratio se u selo. Od tog dana, znao sam da je Stanišina muka stoput gora od rakije i nesretnog samotnjačkog života.

Na ulazu u manastir ugledao sam smrtovnicu, s koje je škiljilo Stanišino lice. Sklopile su mi se vjeđe, kao pred nesvjesticu. Zateturao sam u crkvu. Zadnji put naši pogledi sreli su se u špiglu mog utovarivača u Pilici. Nova obznana tajne da se Staniša i ja znamo i iz najgorih dana zla, pala mi je na želudac. Stanišina i moja muka bile su sestre. On je jutros sustignut, na provaljenom i prljavom krevetu iz kojeg je zaudarala kazna, a moja bitka sa sudbinom tek predstoji. Sušilo mi se grlo i drhtala vilica. Buljio sam u zadimljeni oltar i sveštenikovo lice. Prokazivao me pogledom. Kao da zna moje mračne i jezive tajne.

***

Tata se pred rat vratio iz Austrije, bezuspješno pokušavajući pokrenuti autoprevozničku djelatnost. Rano su me dopali volan i kamioni. Mojom glavom zvrndali su veliki motori. Kao jedan od rijetkih kvalifikovanih vozača radnih mašina, među prvima iz svoje generacije dobio sam posao u rudniku boksita u Milićima. Razvlačio sam i pretovarao terete, a zvuk dizelskog motora zaposjeo je moje biće. Po završetku radnog vremena, žurio sam kući kako bih tati do mraka pomagao na imanju. On shodno svom kapitalističkom uvjerenju nadu nije polagao u ratnu, već u strogo radnu vrlinu. Kada je počeo rat, objasnio mi je da ratuju samo sirotinja i pljačkaši, a da pošten i poduzetan svijet radi i stiče.

 - Rat će završiti kako je i počeo. – govorio je tata. – Svako će se opet vratiti svome jadu. Nemaš kuda ako zapustiš imanje. Nisi ni nekog junačkog roda da se proslaviš. S ovom će te seoskom hrđom umjesto slave stići samo bijeda! – nagrdio me je kada sam mu s oduševljenjem pričao o novim Golfovima, ukradenim iz sarajevskog TAS-a. Takvim, ukradenim Golfom selom je, prilikom čestih rakijskih pohoda patrolirao i Staniša. S tatom se posvađao jednom zasvagda, kada ga je ovaj zamolio da me skine sa spiska za mobilizaciju. Taj je ustupak Staniša naplatio skupo, proglasio nas komunjarama i zalupio vrata svog Golfa. Tata je u svojoj domaćinskoj svesci prekrižio Stanišine dugove za rakiju i krov koji je mijenjao godinu prije. Velikodušno. Valjda u prilog starom prijateljstvu. Spakovao je i Staniši vratio pušku koju mu je poklonio na našoj zadnjoj slavi. Borba za narod i otadžbinu, Stanišu je zadugo odvukla iz sela.

I bez njegovih zasluga, umjesto na položaje, raspoređen sam u inžinjersku četu. Radio sam na popravci puteva, iskopavanju rovova, transportu opreme i naoružanja.

Pred sami kraj, u ljeto 1995., rat mi je surovo naplatio svaki dan poštede.

***

Rovokopač sam po naređenju dovezao na Branjevo. Vojnik me pozvao da napustim mašinu i pođem do obilježenog mjesta na livadi gdje ću kopati. Propadali su moji koraci. Red je došao na mene. Iz svega što sam čuo ranije, pouzdano sam znao šta će biti moj posao. Pred pomoćne objekte neprestano su pristizali autobusi iz kojih su izlazili muslimanski muškarci. Neuhranjeni, ispijenih lica i sa žicom na rukama, pognutih glava i u grupama po desetorica kretali su se prema obilježenom mjestu.

Iskopao sam rupu. Ka njenom rubu iskoračilo je prvih deset. Požurio sam izaći iz mašine kako bih se udaljio, a onda je pred mene iskočio Staniša:

- Đe si Mrndiću, krme te ubolo? Kako ti je stari? 

Izgovorio je to tako lakomo i prosto, kao da smo se jučer rastali. Nisam stigao ni zaustiti odgovor, a zrak je presjekao rafal. Staniša je rukom mahao prema autobusu. Dotrčala je nova grupa, a on se okrenuo mitraljescu i proderao se:

 - Mali, opleti!

Pucnjava me je zaglušila. Bližio se sumrak. Vojnik zadužen za raspored pred autobusima potjerao je nesretne muškarce u gomili. Nije bilo vremena za pregrupisavanje. Žurilo im se. Mnogo ih je. Ima li išta jezivo poput zvuka mitraljeza koji prosijeca ljudska tijela? Dok sam stajao okamenjen, Staniša je u trku skočio u rupu, izvadio revolver i započeo svoj vampirski bal. Bio je to neponovljivo užasan i bogohulan prizor. Svakog koji je preživio mitraljeski rafal, Staniša je ubijao preciznim hicem. Unezvijereno se okretao prema svakom nesretniku koji je bolno ječao, tražio svako trzajuće samrtno tijelo. Kao pijan je bauljao po leševima, sav u znoju i do pasa krvav. Prizivao je sopstvenu nakazu, želeći ubiti što više. Bez greške. Nadljudskom snagom prevrtao je mrtva tijela, tražeći išta što diše.

Na kraju gomile, polusvjestan i krvavog lica, naglo se na koljena uspravio mlađi muškarac. Staniša se osmjehnu, ozaren ispruži ruku s revolverom, nišaneći dugo. Pištolj je bio prazan. Zaurlao je poput grizlija. Posrćući se dovukao na rub grobnice, uspuzao napolje i iz Golfa izvukao metalnu polugu. Skočio je ponovo među tijela, nerazgovijetno se obratio svojoj žrtvi, krvoločno zadajući bjesomučne udarce, čiji tupi zvuk je odzvanjao ravnicom. Iznuren je hroptao kao vepar, a ja sam se tresao povraćajući. Ponovo se značajno osvrnuo na svoje nedjelo, pred noge mi bacio svoju krvavu polugu, s tragovima smrskanih kostiju, ljudskog mesa i kose, pa se proderao:

 - Zagrći Savo. Šta si zin'o? Zar je Srbin na te spao, jebem li ti tetku u čarapu!?

Sunce je već bilo zašlo. Drhtavim rukama sam pokrenuo mašinu i započeo jednako ogavan posao. Trebalo je sakriti Stanišin zločin. Biti mu saučesnik i pomagač. Moje je da spriječim istinu i mrtve ponovno ubijem. Jednaki smo.

Prošao je pored zabezeknutog mitraljesca, okrenuo se grupici vojnika i dobacio im:

- Jel de pijevci, nije Staniša osušena grana?

Zatim je stao iza rovokopača, namignuo mi u špiglo, sjeo u svog Golfa i otišao kao da ništa nije bilo. Zar čovjek može tako da posrne? Kao da mu je sam đavo iščupao dušu. Bojao sam se, ali i nadao da se vukodlak vrati i ubije me.

Večernja sjena nadvila se nad grobnicu koju sam plačući pokušavao da sakrijem. Mutio mi se vid, i slabile ruke pa bi kašika rovokopača često nekontrolisano pala na gomilu leševa. Uz zvuk motora, tada bi se lomile i škripale ljudske kosti. Satima sam zatrpavao ogromnu rupu. Nakon što bih navukao sloj zemlje i počeo ravnati parcelu, na površini bi se često ukazalo nečije tijelo. Stresao bih se i zajecao, proklinjući dan kada sam rođen. Vonjala je kabina, moje tijelo i odjeća. Na zlo je zaudarala i ta duga podrinjska noć.

Prekratak je život da mnoštvo ugode, radosti i lijepih stvari ikada potisnu, izbrišu i potamne tu stravičnu i nezaboravnu sliku ljudskog izvrgnuća.

***

Na Stanišinoj sahrani bilo je par seljana, sveštenik i ja. Kišna oluja remetila je obred, pa je sveštenik požurio s opelom. Svuda je provirala voda, kao da zemlja odgađa u svoju utrobu primiti pokojnika. Sveukupno, bila je to prazna i nepoželjna slika, kakav je bio i Stanišin život. Povremeno bih ispod kišobrana provirivao zatvoreni kovčeg, s mukom se prisjećajući detalja našeg poznanstva. Vjerovao sam da Bog ne prašta nepravde koje smrtnik nanosi drugom smrtniku. Oni koji su mogli oprostiti Staniši, za ovog svijeta nisu imali priliku, stoga mi je obred cjelivanja na kraju sahrane izgledao potpuno izlišan.

Te sam noći sanjao užasan san. Koščati i snažni mladići s Branjeva, dizali su se s poljane goneći me. Prepoznavao sam njihova lica. Pred streljačkim vodom bili su tihi i pognutih glava. U mom košmaru, vrištali su dozivajući me. Bezglavo bih trčao poljanom, a onda bi me sustigli, okružili me i potpuno mi strgali odjeću.

Taj mi se san ponavljao cijelu zimu. Budio sam se pred zoru, prestravljen. Sjedio bih na krevetu, dišući brzo i duboko. Vrat bi mi opkolio hladan znoj dok sam s teškoćom razaznavao san od jave, nastojeći da se prisjetim ko sam i gdje se nalazim. Te bi me kratke amnezije naročite iscrpljivale. Tijelo je ujutro bivalo teško i izmučeno. Bol u sljepočnicama držala me prikovanim za krevet. Ostatak dana prošao bi mi kao u nesvjestici. Sa zebnjom sam dočekivao noć. Strah se uvlačio u moje kosti, zaposjedajući mi razum.

Uplašen bih predvečer otišao u manastir, i dugo klečao moleći se. Molitve su uzaludne. Koji bog će uslišiti molitvu prekrštenih, a krvavih ruku? A ja jesam kriv, onda jer sam šutio, danas jer i dalje šutim. Ipak su moji odlasci u crkvu bili su česti i primjetni. Sveštenik me je jednom upitao:

 - Savo, muči li te šta?

- Oče, je li istina da je pakao raspoređen u krugove? – pitao sam.

- Možda, ali gdje god da zakoračiš, nije dobro. Ali ne brini, ti si dobar čovjek i hrišćanin. Kada bi se bar trećina sela molila upola kao ti, ove godine bi urod bio dobar. Žurim na pričest. Ostani u miru.

- Pope, dobar si propovjednik i znaš psalme, ali ne znaš nauk ljudske duše. – promrmljao sam za sebe, jer je on već bio izašao. Razmišljao sam o njegovim riječima.

 - Kada bi pola sela bilo poput mene, niti bi bilo rose, niti kiše. Takva bijaše kazna grešnom narodu svetog proroka Ilije. – govorio sam opet samome sebi.

Moje duševno stanje se pogoršavalo. Zloduh straha me nije napuštao. Javljala su mi se nerazumna i gnusna priviđenja. Umišljao bih da se umivam krvlju, žvačem zalogaje ljudskog mesa, svuda bih pronalazio kosti, krio bih i zatrpavao stvari i predmete. Polahko sam gubio razum. Od tog stanja trijeznio bih se kratko, pomišljajući na Stanišu i njegove samrtne patnje.

Ta je zima bila duga, ali mene nisu oslabili vjetrovi ni njen mraz, već moja savjest. Izgubio sam na kilaži, dobio umorno i suhonjavo lice. Koža mi je potpuno promijenila boju. Sokovi života, polahko su napuštali moje tijelo.

U proljeće, na godišnji parastos mome ocu, bdio sam nad njegovim grobom, plačući.

- Savo, smrt će doći zadnja. Ima sve da popravi, poravna. Svemu da naličje i oblik. Zlo se ne isplati. To je gorka trpeza. Ono te zauvijek prokune, moreći ti dušu. Kad zlo odabereš jednom, ono te poslije pronalazi samo. Uvijek će biti onih koji zlo čine, ali teško nama kada ne bude onih koji ga sprječavaju. – govorio je tata.

I o njega sam se mrtvog ogriješio. Izdao ga.

Kući sam se vratio u sumrak. Kao u grob. Po ko zna koji put sanjao sam isti san. Gnjevne mladiće što me jure. Ponovo im izmičem, osvrćem se i spotičem, ali trčim, svoju mučnu životnu utrku. Ne živi mi se, znam to i u snu, ali se grješan smrti bojim i previše. Neizostavno me sustižu, trgajući mi odjeću.

U zoru mi se protumačio moj san, moja strgana odjeća. Vrijeme je da otkrijem svoj zločin, napokon razgolitim svoju sramotu. Inače ću izludjeti, propasti u dubok bezdan zla i ljudskog izvrgnuća, odakle mi se godinama krevelji Staniša.

Na listu tatine bilježnice rukom sam napisao:

...Blago onima koji plaču, jer će se utješiti, blago krotkima, jer će naslijediti zemlju. Blago gladnima i žednima pravde, jer će se nasititi. Blago milostivima, jer će biti pomilovani. Blago onima koji su čistog srca, jer će Boga vidjeti. Blago onima koji mir grade, jer će se sinovi Božji nazvati. Blago prognanima pravde radi, jer je njihovo carstvo nebesko. Blago vama ako vas uzasramote i uzprogone i reknu na vas rđave riječi i laži, mene radi. Radujte se i veselite se, jer je velika plata vaša na nebesima, jer su tako progonili proroke prije vas...

 (Jevanđelje po Mateju)

Grobnica je iza poljoprivredne hale, pedeset metara desno od bunara. Prekrivena je otpadom iz pilane. Duboka je tri metra, i skriva oko dvjesto tijela. Šutio sam, jer bi me ubili.

Bog neka nam dušu prosti.

Cedulju sam umotanu u celofan, rano ujutro krišom ostavio pred vratima moje učiteljice. Njena dva sina zatrpao sam tu noć. Godinama poslije, slovima kojim me je naučila, razgrćem njenu istinu, a svoju najveću sramotu. Poljana je već u predvečerje bila okružena žutom trakom i policijom. Nadao sam se da sam tog jutra za sebe osigurao blaži krug pakla.

***

Zbog onoga što smo radili, Bog nas izuzima iz svake dobrote. Nesreću trpe i oni što se još ni rodili nisu. Zlikovca proklinje i progoni sve što u dugoj podrinjskoj noći miče i lahori. Zemlja ovdje neprestano izbacuje svoj teret, otkrivajući koliko je zao i podivljao čovjek.

Ponekad me u Potočarima zaustave grobovi, u redove poredani. Tada poželim da u sve molitve dospije Srebrenica. Da se sve bogomolje premjeste u Potočare. Tamo je najviše nepravde.

Kad živi zanijeme, glasno progovore mrtvi. Ispričaju mi priču o bijeloj plastičnoj vreći u koju je polegnut bez krivice umoren srebrenički dječak, muž, brat, otac. Pod mlazom vode, držana u rukavici sapire se njegova lobanja, nekakvom brusilicom sijeku se njegove kosti. Ta slika, pravo iz Potočara i podrnjiskih polja i ravnica, iz kojih viri kost moga brata, često dospije u moj večernji trenutak svakodnevnog presabiranja. Kad zažmirim vidim razbacan skelet moga brata, sina Adamova, kao i ja od zemlje načinjenog, s Bogom u vrtu rajskom, s kojim ću zajedno biti proživljen i iz groba podignt. Njegove grijehe nosit će njegov Kajin, a moji će mene osramotiti. Zar da za njim, a ne za sobom ja tugujem?!