Dana, 16.1.2015.godine, obilježena je godišnjica osnivanja tima Prosvjetitelja u Srebrenci.  

Zhvaljujući Allahu dž.š., pa onda vrijednim Bošnjacima okupljenim oko Udruženja Prosvjeitelj,

misao i vizija koja je nastala i izrodila se u najtežim trenucima u Bošnjačkoj historiji i dalje nastavlja da živi.  

Ti Bošnjaci vođeni svojim dinom i ajetom iz Kur’ana: “I reci : "Trudite se! Allah će trud vaš vidjeti, a i Poslanik  Njegov i vjernici, i vi ćete biti vraćeni onome koji zna nevidljivi i vidljivi svijet, pa će vas o onome što ste radili obavijestiti.” uspjeli su da se održe na ovim prostorima, a njihov trud je prepoznao njihov Gospodar  a i ljudi, pa ti isti Bošnjaci danas gdje god dođu naiđu na širom otvorena vrata. To je rezultat dugogodišnjeg  rada na Allahovom putu.

 U Srebrenici kao i prije dvadest i jednu godinu, ali sada i u drugim opštinama širom BiH, postoji grupa

Bošnjaka koja nastoji da očuva svoju vjeru, svoju naciju, svoj grad i domovinu, ne želeći nikome zlo kao što su ti neki njima željeli.

Na godišnjici je između ostalog, pogledan i izvrsni novosnjimljni dokumetarni film, prezentiran dosadašnji rad, a i predstavljen rad i plan za narednu godinu. Jedna od posebni tačaka o kojoj će se povesti računa jeste obilježavanja datuma i mjesta stradanja Bošnjaka u preživjelom genocidu na području opštine Srebrenica, kao i briga o grobnicama i obilježavanje gorbnica da se ne otrgnu od zaborava.

Udruženje Prosvjetitelj, nastalo prije više od dvadeset i jednu godinu u Srebrenici u prostorijama gdje je i danas sjedište Udruženja, nastavlja sa svojim aktivnostima.

U prostroji gdje je nekad prolazilo i stotine dječaka i danas u nju dolaze, ali sa većim ciljevima i konkretniji planovima. Nekad se u prostoriji treniralo i učilo borilačkim, ali i moralnim vještinama, a danas se u njoj okupljaju oni isti dječaci  koji su sad odrasli ljudi koji sa sobom dovode opet neke druge dječake i ljude Bošnjake. Svi oni zajedno rade na očuvanju svoje tradicije, svoga dina, svoga zavičaja i svoje domovine Bosne i Hercegovine.

Jedan od najvažnijih projekata koji Udruženje i svi njegovi timovi srcem i svom snagom podržavaju jeste projekat zvučnog imena “Bošnjak Baby Boom” ili “3B” projekat. Ovaj projekat ima za cilj pomaganje i podršku prirodnom priraštaju stanovništva u područjima genocidom uništena. Projekat je naišao na razumjevanje šire javnosti, a i pojedinaca. Posebno su se ovom projektu odazvali uposlenici opštine u Srebrenici koji pored svoga rada i  zalaganja za povratnike i finansijski željeli da pomognu svako novorođenče na području Opštine te su odlučili da od svojih mjesečnih prihoda odvajaju za “3B” projekat,

 U znak zahvalnosti Udruženje sa svojim timom u Srebrenici, u petak 16.1.2015., priredilo je dobrodošlicu i svečanost na kojoj su uposlenici Opštine upoznati sa realizacijom ovog projekta tj, količinom prikupljenih i podjeljenih sredstava.

Prisutnima su podjeljene zahvalnice, te su na kraju pogledali novi dokumentarni film o Udruženju.

 Svakako da ovakav primjer saradnje i povezivanja Bošnjaka je za svaku pohvalu. Briga o zajednici je znak pripadanja istoj. Onaj ko se o zajednici ne brine, o njenim najmlađim, a i o njenim starijim i najstarijim on se ne može ubrajati u istu. Ovo je dokaz da kada se hoće sve se može. Bošnjaci nisu više samo u muci junaci. Bošnjačka svijest je svakim danom sve veća, sve domoljubnija i sve više Bošnjaka staje u odbranu svoje časti i brine se za svoju budućnost jer niko Bošnjake neće sačuvati, njihovu tradiciju i njihov vjeru nego oni sami. Svako onaj ko se želi priključiti i podržati “3B” projekat može svakim radnim danom od 09-15h posjetiti prostorije Udruženja koje se nalaze u Islamskom centru  “Dr. Ahmed Smajlović” u Srebrenici.

Prvi svjetski rat ili “Veliki rat”, odnosno “Rat koji će okončati sve ratove”, kako su ga neki nazivali, koji je bio je bez premca u dotadašnjoj ljudskoj historiji, završen je 1918. godine. Nadmašio je sve dotadašnje ratove po broju sukobljenih država, broju žrtava, visinom materijalnih šteta, pristupom strategijskog promišljanja, primjenom tehnike, novih oružja i ratne tehnike, prekrajanjem granica i preraspodjelom bogatstva i kolonija. Njemačka i njene saveznice izgubile su sve kolonije i utjecaj na svjetskoj političkoj sceni. Pobjednice, SAD, Britanija, Francuska i Rusija, preuzele su vodeću riječ u kreiranju svjetske politike. Iskustva stečena u proteklom ratu nagnat će sve zemlje da drukčije razmišljaju i djeluju spram nafte. Mnogi su prepoznali vrijednost izvora nafte, naročito stare imperijalne sile poput Britanije, Francuske, Rusije, ali i SAD-a koji se kao relativno mlada zemlja prvi put uključio u režiranje dešavanja na svjetskoj političkoj sceni. Evropske zemlje, s neznatnim izvorištima, bile su prinuđene definirati svoja strateška djelovanja kako bi osvojile i sačuvale rezerve prirodnih resursa, prvenstveno nafte. Sjedinjene Države i Rusija oslanjale su se na vlastite izvore, ali su sve više pokazivale interese i za osvajanjem novih područja bogatih naftom. Moglo se naslutiti da prava borba za naftna polja tek predstoji.

Ako period između dva svjetska rata posmatramo s aspekta kontrole svjetskog tržišta nafte, moramo spomenuti tri događaja koji su odigrali jednu od najupečatljivijih uloga u 20. stoljeću. Prvo, došlo je do preraspodjele kontrole nad kolonijama, koja je uslijedila kao posljedica ishoda Prvog svjetskog rata. Drugo, osnivanje naftnih kompanija koje su u 20. stoljeću diktirale naftnu politiku na globalnom planu, i treće, koje bi se moglo označiti i kao prvo, jeste da je nakon perioda dugog skoro pet stotina godina došlo do pomjeranja centra moći iz Evrope prema zapadu, odnosno u SAD.

Preraspodjela kontrole nad kolonijama

Svijet se definitivno promijenio nakon rata. Gubitnici su bili nezadovoljni novom konstelacijom odnosa, ali ni pobjednici nisu u potpunosti ostvarili svoje ciljeve, prvenstveno ako govorimo o starim imperijalnim silama poput Britanije i Francuske. Britanija je nakon dugog perioda u kojem je bila neprikosnovena imperijalna sila zapala u period slabljenja. To se moglo primijetiti još nakon američkog rata za nezavisnost tokom kojeg je bila teško poražena izgubivši najvažniji dio svog američkog carstva. Iako su Britanci postigli neke od ciljeva – eliminirali su Njemačku s mora te se oslobodili ruskog pritiska u azijskom prostoru – ekonomska baza britanskog imperija nije više bila onako jaka kao prije rata. Tržište su preuzimale nove industrijske grane koje su imale svoje najjače centre u SAD-u i Njemačkoj. Nakon rata, savezničke zemlje Njemačkoj su sistemski oduzele vitalna privredna dobra i kolonije. Nestalo je i rastućih privrednih tržišta Osmanskog carstva koja su se otvarala gradnjom bagdadske željeznice. U Njemačkoj je izgubljen najvredniji izvor željezne rude potrebne za industriju čelika, u pokrajini Alsace-Loraine i u istočnim predjelima, uključujući Šleziju bogatu mineralima i poljoprivredom. Savezničke su sile oduzele Njemačkoj cijelu trgovačku flotu, petinu riječne flote, četvrtinu ribarske flote, 5.000 lokomotiva, 150.000 željezničkih vagona i 5.000 kamiona. Sve se to opravdavalo dijelom ubiranja još neutvrđenih ratnih odšteta.

Francuska je okupirala Ruhrsku oblast koja je bila centar Njemačke industrije. Okupirano područje bilo je samo 100 kilometara dugo i nekih 50 kilometara široko, a na njemu je živjelo 10 posto ukupnog njemačkog stanovništva, proizvodilo je 80 posto njemačkog uglja, željeza i čelika i imalo udio od 70 posto u njemačkom robnom prometu. Francuska je okupacija dovela industrijsku proizvodnju Njemačke gotovo do zastoja. Tek kasnije oblast je vraćena matičnoj državi, čime su otvorene mogućnosti za industrijski razvoj. Iako je izgubila sve kolonije, privredni temelji Njemačke nakon rata bili su toliko čvrsti da ih ni udar nakon Pariske mirovne konferencije nije mogao poljuljati. Sve ovo je otvorilo mogućnost za ponovno uzdizanje njemačke moći, što je kasnije rezultiralo novim sukobom svjetskih razmjera.
Britanija i oslabljena Francuska su 1927. godine pristale propustiti Amerikance na Srednji istok i u tom su smislu revidirale svoje tajne sporazume iz vremena rata. Povučena je crvena crta od Dardanela preko Palestine do Jemena, pa opet natrag kroz Perzijski zaljev, a obuhvaćala je Tursku, Siriju, Libanon, Saudijsku Arabiju, Jordan, Irak i Kuvajt. Unutar te crte, naftni moćnici triju zemalja razradili su željeznu podjelu teritorija, koja je uglavnom održana do dana današnjega. Primjera radi, u Iraku su kompanije Anglo-Persian, Royal Dutch SheSjedinjene Države, Britanija, Francuska i Rusija preuzele su vodeću riječ u kreiranju svjetske politike nakon 1918. godine. Iskustva stečena u Prvom svjetskom ratu nagnat će sve zemlje da drukčije razmišljaju i djeluju spram nafte. Mnogi su prepoznali vrijednost izvora nafte, naročito stare imperijalne sile poput Britanije, Francuske, Rusije, ali i SAD-a koji se kao relativno mlada zemlja prvi put uključio u režiranje dešavanja na svjetskoj političkoj scenill i francuska Compagnie Francaise des Petroles, kojoj je ranije dat udio Deutsche Banke u kompaniji Turkish Petroleum Gesellschaft iz 1914, zajedno s grupacijom Rockefeller dobile koncesije od Iraka za isključivu eksploataciju iračke nafte na rok od nevjerovatnih 75 godina.

Rađanje “Sedam sestara”

S okončanjem rata, naftne kompanije koriste svoju šansu nastupajući na tržištu udružene, te zaokružuju proces istraživanja, eksploatacije, tehnološke obrade, proizvodnje, transporta i prodaje. Ove gigantske kompanije dobijaju do tada neviđenu moć da utječu na dešavanja u društvu, državi, regionu ali i u nekim međunarodnim odnosima, formirajući cijene svojih proizvoda, držeći monopol nad proizvodnjom i prodajom te utječući na zaposlenost i socijalno stanje, što dovodi do jednog tada relativno novog fenomena poznatog pod imenom “migracija moći”. Rođene između dva rata, naftne kompanije će kasnije doslovce vladati svjetskim tržištem nafte. Sedam glavnih kompanija, Anglo-Persian Oil Company (sada BP – British Petroleum), Gulf Oil, Standard Oil of California (SoCal), Texaco (sada Chevron), Royal Dutch Shell, Standard Oil of New Jersey (Esso) i Standard Oil Company of New York – SOCONY (sada ExxonMobil), manje-više nastale su između dva svjetska rata. Ova takozvana grupa od “Sedam sestara”, koja je bila jedan od najmoćnijih političkih lobija, u svijetu će od kraja Drugog svjetskog rata pa sve do 90-ih godina 20. stoljeća kontrolirati eksploataciju, proizvodnju i trgovinu naftom. Međutim, od tog vremena do danas promijenili su se odnosi moći u naftnoj industriji. Koncerni su se međusobno pojeli ili ujedinili. Od sedam sestara ostale su četiri: američki koncerni Exxonmobil i Chevron i dva evropska: nizozemski Royal Dutch Shell i British Petroleum.

Pomjeranje centra moći

Nakon Prvog svjetskog rata na svjetsku je scenu izašla nova sila – SAD. Ovo je bila prva prilika za masivnu projekciju američke vojne sile u Evropu. Do tada relativno izolirana, ova sila pravovremeno je prebacila nekoliko stotina hiljada svojih vojnika preko Atlantika, što predstavlja vojnu ekspediciju čijem opsegu i dosegu do tada nije bilo premca, a koja je ukazala na pojavu novog velikog igrača u međunarodnoj areni.

Uključenje SAD-a u rat dovelo je do nekoliko događaja koji će oblikovati svjetsku političku scenu sve do danas. Naime, završen je period dominacije starih imperija (Britanija, Francuska, Rusija) i na svjetsku scenu prvi put izlazi američka multikulturalna demokratija, čime je učinjen prvi veliki američki diplomatski napor na primjeni američkih principa za traženje rješenja za evropske i međunarodne probleme, dokinuta je evropska dominacija i pomjeren je centar moći s evropskog tla, čime je Evropa postajala sve više objektom a ne subjektom politike globalne sile.

Pobjeda nad silama osovine iznjedrila je i novu vrstu antagonizma na svjetskoj sceni. Boljševička revolucija i širenje socijalističke ideologije te jačanje američke moći u svijetu dva su paralelna procesa koja su započeta pred kraj Prvog svjetskog rata, te nastavljeni nakon njegovog završetka, a koji će nakon završetka Drugog svjetskog rata dovesti do polarizacije moći u svijetu. Boljševička revolucija u Rusiji i sve prisutnija američka politika formiranja novog svjetskog poretka oblikovat će geopolitičku sliku svijeta, a pogotovo na tlu Evrope koja nakon završetka Prvog svjetskog rata gubi poziciju lidera. Nakon što je Evroazija još od prije nekih petsto godina postala centrom svjetske moći, ovo se nepovratno promijenilo i nakon Prvog svjetskog rata, a Evropa nikad nije uspjela povratiti svoju vodeću ulogu u svijetu.

Ova nova konstelacija odnosa u svijetu nije dokinula kolonijalizam, niti je nestala ideja imperijalizma. Naprotiv, ovakva podjela svijeta nije odgovarala ni zemljama gubitnicama niti su u potpunosti bile zadovoljne stare imperijalne sile koje su iz rata izašle kao pobjednice. Njemačka je trpjela reparaciju ratnih šteta koje su joj nametnute od zemalja pobjednica, Francuska je gubila kolonije, Velika Britanija nikad više neće biti istinskom svjetskom imperijalnom silom, boljševička Rusija se obračunavala sa starim carskim režimom nastojeći uhvatiti korak s kapitalističkim zapadom, Japan je širio zonu interesa na Indokinu i Pacifik, a Sjedinjene Države su nakon završetka rata ponovo povukle svoje snage zatvarajući se u samodovoljnost kombinacije izolacionizma i idealizma, iz čega će biti ponovo povučene početkom Drugog svjetskog rata.

Izvor: www.novovrijeme.ba

Nafta ili “crno zlato”, kako je neki zovu, tokom historije svoje eksploatacije mnoge je narode i države zavila u “crno”. Mnogi narodi imali su "nesreću" da žive u zemljama koje obiluju prirodnim resursima kakav je nafta. Uzmimo naprimjer zemlje poput Nigerije, Angole, Konga, te u novije vrijeme Libije i Iraka. Maloj grupi ljudi omogućavala je, i još omogućava enormne profite, luksuz i izobilje koje uživaju i kojim se razbacuju.

Zbrka oko “prljave crne tekućine”
Ministri finansija i naftne kompanije zadovoljno trljaju rukama na svaki pa i najmanji skok cijena nafte na svjetskom tržištu. Ovih dana možemo pročitati da je najskuplji i najspektakularniji doček 2015. godine zabilježen u carstvu nafte – Dubaiju, odnosno Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Na doček nove, bolje, ljepše, uspješnije i nadasve profitabilnije godine utrošeno je nevjerovatnih 500 miliona američkih dolara, a sve uz najskuplju jelku na svijetu za koju je izdvojen iznos od nevjerovatnih pet miliona dolara. Zaista, ovo su podaci koji ne bi trebali ostaviti ravnodušnim nikoga ko iole normalno razmišlja, pogotovo ako znamo koliko se ljudi u svijetu bori sa sve većim nedostatkom hrane i vode za piće.
Nameće se sasvim logično pitanje: zašto i čemu sva ova zbrka oko prljave crne tekućine? Ljudi se od svog postanka vode vlastitim interesima. Interesi definiraju ciljeve, a ciljevi nažalost veoma često opravdavaju i sredstva. Henri Kisinger je ne tako davno izgovorio ključne riječi glede nafte: “Ko kontrolira naftu, taj kontrolira nacije. Ko kontrolira hranu, taj kontrolira ljude". Pošto je tema nafta, hranu ćemo ostaviti za drugu priliku. No, da bismo stekli pravi uvid, najbolje je da krenemo redom.

Nafta pretiče ostale energente
Nafta u osnovi i nije neka novina, ona je manje-više poznata čovjeku od davnina. Međutim, njena vrijednost dobija na značaju tek polovinom 19. stoljeća. Naime, u Sjedinjenim Američkim Državama 1859. godine otkriven je prvi izvor nafte. Od tada će nafta postupno postati najvažnijim izvorom pogonske energije u svijetu. Crna fluidna tečnost koja nije imala gotovo nikakve tržišne vrijednosti, otkrićem i razvojem dizelskih i benzinskih motora pomjerat će granice, rušiti vlade i igrati stratešku ulogu u svim događajima do danas. Godine 1882. crni teški mulj koji danas zovemo naftom nije imao gotovo nikakve tržišne vrijednosti, osim kao gorivo za nove mineralne uljne svijeće – novost koju je u Berlinu izumio njemački proizvođač svijeća "Stohwasser". To se gorivo tad zvalo “kameno ulje”, jer je curilo iz stijena u nekim naftnim područjima poput Titusvillea u Pensilvaniji, Bakua u Rusiji, ili u Galiciji koja je sada dijelom Poljske. Tako je naprimjer John D. Rockefeller 1870. godine osnovao kompaniju “Standard Oil Co.” radi pokrivanja tržišta uljnih svijeća i raznih uljnih “ljekarija” u Sjedinjenim Državama.
Čovjek koji je među prvima shvatio vojnostratešku važnost nafte za prevlast na svjetskim morima u budućnosti bio je britanski admiral John Arbuthnot Fisher. Počevši u septembru 1882. godine, u vidu javnog obraćanja, britanski je admiral lord Fisher, tad kapetan Fisher, nastojao dokazati svima u britanskoj vladi koji su ga bili voljni slušati da Britanija mora u svoju mornaričku flotu umjesto pogona na ugalj uvesti pogon na naftu. Do tada je to bio gotovo nepoznat energent; ljudi su ga ponegdje koristili za zagrijavanje ili osvjetljavanje prostorija. Fisher i još nekoliko dalekovidih pojedinaca počinju zagovarati uvođenje tog novog goriva. Uporno je tvrdio da će pogon na naftu omogućiti Britaniji da zadrži odlučujuću stratešku prednost i nadmoć na moru u budućnosti. Fisher je dobro poznavao kvalitativnu nadmoć nafte kao goriva nad ugljenom.
Svoje tvrdnje potkrijepio je sljedećim činjenicama: ratni brod s dizelskim motorom na naftni pogon ne ispušta nadaleko vidljiv dim, dok se dim s broda na ugalj vidi i na udaljenosti od 10 kilometara, brodu na ugalj potrebno od četiri do devet sati da postigne punu brzinu, naftnom je motoru trebalo samo 30 minuta, a najjaču je snagu mogao postići za pet minuta. U međuvremenu, 1885. godine, njemački inženjer Gottlieb Daimler prvi je u svijetu izumio motor na naftni pogon za pokretanje cestovnog vozila. Iako se na automobil sve do kraja stoljeća gledalo kao na igračku krajnje bogatih, mnogi su, osim admirala Fishera i njegova kruga, počeli šire shvatati privredne potencijale naftne ere.

Nafta dobija ratove, zbog nje se ratuje
Prva masovna primjena novih otkrića, kakva su brodovi na dizelski pogon, borbeni avioni i tenkovi, počinje u Prvom svjetskom ratu, što se je iz temelja izmijenilo strategiju i dotadašnji način vođenja rata. Vrijednost izvora nafte prepoznale su mnoge sile, a prava borba za naftna polja tek je slijedila. Između 1914, kad je rat počeo, i 1918. godine, kad je završio, nafta se definitivno pokazala pravim ključem za uspjeh revolucije u vojnoj strategiji. Era zračnog ratovanja, pokretnih tenkovskih borbi i bržeg pomorskog ratovanja ovisila je o obilnoj i sigurnoj opskrbi tim novim gorivom. Sami početak 20. stoljeća bio je obiljeležen ponovnim snaženjem “stare ekonomije”, spoljnotrgovinskim suficitima, berzanskim bitkama između giganata čelika, te teritorijalnom i diplomatskom bitkom za kontrolu nad naftom.
Iako je formalni povod za otpočinjanje Prvog svjetskog rata bilo ubistvo austrougarskog prestolonasljednika u Sarajevu, razlozi za njegovo otpočinjanje i vođenje bili su druge prirode. Jedan od tih razloga je i kontrola nad kolonijama i njihovim resursima, među kojima je sve više na značaju dobijala nafta. Tako je Britanija strahovala od još jedne njemačke pobjede nad Francuskom, kao u francusko-pruskom ratu, koja bi mogla biti okončana njemačkim preuzimanjem francuskih kolonija, što bi bio upravo obrnuti scenarij od konačnog ishoda rata, koji pamtimo kad je Britanija okupirala većinu njemačkih i turskih kolonija i stavila ih u status "protektorata". Ovakva strahovanja su imala osnova u tome što su francuske kolonije bile u neposrednoj blizini britanskih: Nigerija je, naprimjer, bila u potpunosti okružena francuskim kolonijama, Indija je u neposrednoj blizini Francuske Indokine i sl. Ovaj globalni sukob koji se vodio ne samo između pojedinih država nego i između saveza i na tri kontinenta, rezultirao je na kraju preraspodjelom bogatstava kojima su obilovale kolonije u Africi i Aziji pa i šire.
Na drugoj strani, njemački industrijalci i njihove vlasti shvatili su da je nafta gorivo njihove privredne budućnosti, ne samo za kopneni prijevoz nego i za pomorski. Otto von Bismarck, prateći primjer Britanije pod vođstvom Benjamina Disraelia, uzeo je zaozbiljno činjenicu da vrijednost kolonija predstavlja osnovu za kreiranje politike u novim međunarodnim odnosima, čime bi se osigurala nova tržišta za njemačku industriju, proširile mogućnosti za trgovinu, aktivnosti, civilizaciju i kapital. Njemačka je odlučila izgraditi jake privredne odnose s Osmanskim carstvom, počevši 1890-ih, kao put za razvitak potencijalno velikih novih tržišta na Istoku za izvoz njemačkih industrijskih proizvoda.
Projekt željeznice Berlin – Bagdad trebao je postati okosnicom sjajne i ostvarive privredne strategije, te osigurati nesmetano snabdijevanje naftom njemačke industrije. Pruga je građena radi spajanja Berlina s Bagdadom koji je tada bio u sastavu Osmanskog carstva. Osnovu za finansiranje projektiranje i izgradnju uglavnom je pružilo Njemačko carstvo, odnosno njihove banke i preduzeća. Prvo je 1890. izgrađena željeznica kroz Anatoliju (Anatolische Eisenbahn) koja povezuje Istanbul s Ankarom te gradom Konjom. Nijemci nisu imali cilj povezati samo Berlin i Bagdad nego i da se pruga produži do luke Basre u Perzijskom zaljevu, kako bi zaobišli Suecki kanal i Crveno more koje je bilo pod kontrolom Britanaca. Osmansko carstvo je opet željelo održati svoju kontrolu nad Arabijom i proširiti utjecaj preko Crvenog mora u tada britanski Egipat. Nijemci su stekli pristup i vlasništvo nad bogatim naftnim poljima u Iraku, te bi s linijom do luke Basre stekli bolji pristup istočnim dijelovima njemačkog kolonijalnog carstva zaobilazeći Suecki kanal.
Britanija se žestoko usprotivila ovom projektu, koji nije odgovarao Britaniji i njenim interesima na Bliskom istoku, te su učinili sve što je u njihovoj moći da ga osujete. Da bi spriječili završetak projekta, Britanci su odigrali ključnu ulogu u dva s historijske tačke gledišta veoma važna događaja. Prvo, podržali su i pomagali ustanak arapskih plemena protiv turske vlasti na način da su ubacivali svoje ljude, među kojima se svakako ističe sad već mitska figura, bivši britanski oficir Tomas Edvard Lorens, poznatiji kao “Lorens od Arabije”.
Drugo, svesrdno su pomagali Srbiju koja je bila fizička prepreka na putu ovog projekta. Robert George Dalrymple Laffan, koji je u vrijeme to bio stariji vojni savjetnik pri srpskoj vojsci, upozoravao je da ako bi se projekt "Berlin – Bagdad" ostvario, ogromno područje, koje proizvodi privredna bogatstva svih vrsta i koje se ne može napasti s mora, moglo bi biti ujedinjeno pod njemačkom vlašću, te na značaj koji je imala Srbija u geostrateškom smislu za interese Britanije.
Robert George Dalrymple Laffan, koji je u to vrijeme bio stariji vojni savjetnik pri srpskoj vojsci, u jednom od svojih izvještaja ističe: “Samo jednim pogledom na kartu svijeta vidi se lanac zemalja koje se prostiru od Berlina do Bagdada; Njemačko carstvo, Austro-Ugarsko carstvo, Bugarska, Turska. Samo jedan mali komad zemlje presijeca taj put i sprečava spajanje dva kraja toga lanca. Taj se mali komad zove Srbija. Srbija, mala ali prkosna, stoji na putu između Njemačke i velikih luka Istanbula i Soluna i drži vrata za Istok. Srbija je uistinu bila prva crta odbrane naših istočnih posjeda. Ako bude poražena ili uvučena u sistem ‘Berlin – Bagdad’, naše će veliko ali slabo zaštićeno carstvo uskoro osjetiti udar njemačkog prodora na Istok”. Nakon pada Srbije i povlačenja srbijanske vojske na otok Krf, Britanci su učinili sve da ju opreme i osposobe za povratak u borbu i povratak srbijanskog teritorija. Ovaj strateški potez spriječio je prodor Njemačke ka istoku i osigurao trajniju dominaciju Velike Britanije na Balkanskom i Arabijskom poluostrvu, te mogućnost crpljenja nafte koja će u Prvom, a kasnije i u Drugom svjetskom ratu odigrati jednu od ključnih uloga.

Preraspodjela kolonija
Nakon više od četiri godine krvavog rata, u jesen 1918. godine slomljene su sile osovine. Pred silama Antante po završetku rata stajali su veliki ekonomski, privredni, politički i društveni problemi koji su požurivali zaključivanje mirovnih ugovora s poraženim silama. Trebalo je što prije odrediti granice novih država koje su nastale na ruševinama Austro-Ugarskog i Ruskog carstva. Trebalo je i razoružati neprijatelja i onemogućiti mu eventualno nastavljanje otpora. Vrlo je važno bilo obnoviti privredu i ublažiti krajnje zaoštrene socijalne suprotnosti, kako bi se utišala ogromna nezadovoljstva narodnih masa i radnih slojeva. Međutim, sile pobjednice, iako su se dale na rješavanje nagomilanih poratnih problema, također su se bavile i preraspodjelom kolonija koje su završetkom rata preostale od zemalja gubitnica. Na konferenciji održanoj u Parizu u dvorcu Versailles, na kojoj su glavnu riječ imali državnici pobjedničkih sila Antante: Thomas Woodrow Wilson, David Loyd George, Georges Clemenceau i Vitorio Orlando, te kasnije, kad je bilo riječi o Dalekom istoku, i predsjednik japanske vlade N. Makino, potpisan je sporazum o završetku rata. Mir koji je potpisan sa svakom pobijeđenom državom posebno, donio je formalno načela koja je sadržavala deklaracija predsjednika SAD-a Woodrowa Wilsona, poznata kao "Četrnaest tačaka". Ali, ta načela nisu dokraja ostvarena. Pokazalo se da se načelo samoodređenja naroda poštuje jedino ako su narodi sami oružano izborili nezavisnost, a interesi velesila važniji su od interesa, uvjetno rečeno, manjih naroda.

Udruženje „Prosvjetitelj“ je, pokazalo se zaista, udruženje koje djeluje na globalnom nivou. Da je to tako govori i slijedeći primjer. Naime, tim udruženja koje djeluje u Danskoj u saradnji za najpoznatijom fabrikom za proizvodnju dječijih igračaka, fabrikom sklapalica i kockica LEGO, doniralo je 120 kutija lego sklapalica. Tim Prosvjetitelja u Danskoj ovu donaciju odlučio je da pokloni djeci Podrinja. Vrijednost pošiljke procjenjuje se na oko 48 000,00KM. Udruženje Prosvjetitelj je ovu donaciju distribuiralo uz pomoć pokrentne biblioteke MOLLY i našeg vrijednog i neumornog predsjednika Nerzudina Hajradevića koji je obradovao mnogu mektebsku i školsku djecu u Podrinju.

Udruženje „Prosvjetitelj“ nastavlja sa širenjem svoje globalne mreže. Tako je grupa aktivnih, vrijednih i česititih Bošnjaka muslimana u vezirskome gradu Travniku sastala se da oragnizuje i oformi novim tim „Prosvjetitelja“. U nedjelju 2.11.2014., održan sastanak i formiran općinski tim Travnik udruženja Prosvjetitelj-Muallim. Definisano je članstvo, a planiran je izbor rukovodstva na narednom sastanku. Na sastanku su bili članovi općinskog tima Zenica i gosti iz Novog Travnika (potenciijalnog tima) i Turbeta.
Kao i svaki tim koji je osnovan, tako je i ovaj jedan od bitniji na ovom središnjem djelu Bosne i Hercegovine koji će uz Božiju pomoć svoje djelovanje dalje širiti.

Kada je Urduženje „Prosvjetitelj“ u maju 2014. gdine u saradnji sa Medžlisom Islamske zajednice u Srebrenici, pokrenulo akciju pomoći trojici braće iz porodice Muminović iz Konjević Polja, nije prošlo puno vermena, a akcija je privedena kraju.
Pored toga što su kuće pomenutih porodica očišćenje i kupljen novi namještaj te porodicama omogućeno da nastave svoj život u njima, kuća najstarijeg brata Mumina Muminovića je u potpunosti, osim fasade, obnovljena.
Naime, našem Udruženju se javio sekretar Džemata Gazi Husref-beg iz St. Galena u Švicarskoj. Uvaženi gospodin Senad Džihanović nas je obavijestio da je pomenuti džemat skupio novčana sredstva i da želi pomoći jednu porodicu kojoj je kuća oštećena u proteklim poplavama. Pored predloženih kuća, spomenuti džemat se odlučio da saniraju sprat kuće porodici Mumina Muminovića iz Konjević Polja kome je rijeka Jadar nekoliko puta zaplavila kući, te poslednji put je nanijela velike materijalne štete, pri čemu je Mumin odlučio da opremi gornji sprat kuće ukoliko bi ubuduće Jadar nadolazio da mu nenanosi štetu. Džemat Gazi Husref-beg je u sanaciju i izgradnju gornjeg sprata donirao oko 15 000,00KM, ovih dan radovi su privedeni kraju i porodica Muminović je među vremenu dobila jošjednog člana porodice i uselili su se u sprat.
Donosimo vam slike izgleda kuće prije i nakon opremanja.

Svjetska asocijacija muslimanske omladine NEDWA svake godine organizuje susrete omladine na kojima imaju razne sadržaje. Između ostalog, na ovogodišnjim 19. regionalnim susretima, gdje je učestovalo 30 djevojaka i 30 momaka, odlučili su da jedan dan posjete Srebrenicu i budu gosti uduženju „Prosvjetitelj“.
Tako da su u ponedjeljak, 11.8.2014., bili u posjeti Srebrenici i Udruženju. Prije samog dolaska u Srebrenicu obišli su Memorijalni centar u Potočarima, gdje im je održan historijski čas, a u Srebrenici su pogledali dokumentarac o nastanku i djelovanju udruženja Prosvjetitelj. Nakon odgledanog dokumentarca, predsjednik Prosvjetitelja, Nerzudin Hajdaravić se obratio omladini i njihovim vodičima.
Druženje je završeno u ašćinici „Bosna“, gdje im je bio upriličen ručak. Nakon ručka krenuli su put posjete nane Fate Orlović, bosanske herioine koja se bori za svoja prava, a koja još ne uživa na svojoj vlastitoj zemlji. Obilazak Srednjeg Podrinja grupa je završila na Diviču, gdje su uživali u pogledu na prelijepu rijeku Drinu u društvu povratnika u zvorničko naselje Divič.

       Udurženje „Prosvjetitelj“ je pokrenulo prije više od pola godine projekat pomoći Prirodnog priraštaja stanovništva u povratničkim opštinama. Taj se projekat i dalje realizira i trajaće ubuduće. Naime, u Srebrenici je u sedmočlanu porodicu stigao novi član. Porodica Mandžić, koja broji sada šestero djece, živi u srebreničkom naselju Osat koje je smješteno na krajnjem istoku Bosne i Hercegovine, na brdima iznad rijeke Drine.

       Sabit Mandžić, se sa porodicom vratio još na samom početku povratka, sada već davne 2002. Od tada Sabit živi i radi kao samozaposlenik i između ostalog vrijedno održava livade i polja čistima po širem području od Osata. Njegovo šestero djece je blago koje Srebrenica i ostala povratnička mjesta trebaju. Njegova supruga je heroina, a i on je heroj kojeg mora da prepozna šira zajednica, jer oni upravo na zgarište genocida natalitetom i lijepim odgojem vraćaju život u Srebrenicu. Bošnjačka omladina Srebrenice okupljena oko uposlenika u Opštini Srebrenica, Kluba bošnjačkih odbornika i volontera u „Prosvjetitelju“ prepoznali su trud i žrtvu našeg Sabita i odlučili da jednokratnom pomoći u iznosu od 500 KM pomognu i njegovu djecu pored njega, uzmu sebi u amanet u budućnosti da pomažu. Ovakav vid pomoći je za svaki respekt i pohvalu zbog svoga značaja u funkcionalnosti.

        Inače, dole navedeni imenom i prezimenom, su odlučili da od mjesečnih svojih primanja procenat izdvajaju za pomoć u Projektu prirodnog priraštaja stanovništva i drugim prioritetnim važnim projektima.

1. Avdić Muhamed
2. Bektić Bego
3. Bektić Emir
4. Duraković Ćamil
5. Golubović Arif
6. Hodžić Zekerijah
7. Hrustić Damir
8. Jahić Hanisa
9. Karić Ševko
10. Karić Mela
11. Maksumić – M Emina
12. Mehmedović Fata
13. Mujčinović Hasmir
14. Mujić Mirsad
15. Muminović Nermina
16. Mustafić Hasudin
17. Nukić Sadmir
18. Omerović Muhizin
19. Purković Ajla
20. Bećirović Hasan
21. Salimović Ćazim
22. Nukić Salko
23. Dudić Almir
24. Čakanović Suljo
25. Hasanović Senahid
26. Tihić Daut
27. Salihović Zulfo
28. Fejzić Hamdija

29. Zahirović Mirnes

30. Salihović Almir

31. ...