Ovo pismo posvećeno mojim Bošnjacima počinjem sa dovom: „Molimo te Svevišnji Gospodaru da više nikada ne bude žrtvena janjad četničkome mučitelju.“
Često pred ovom dovom i skoro uvijek se zamislim, ili ostanem uskraćen za uzdisaj. Zastanem, osjetim otkucaje srca, progutam sav taj teret i ostavim u dubini svoga stomaka tamo negdje da me muči. Neka me muči da nikada ne zaboravim. Neka mi ne dopusti oko da sklopim. Neka me tjera da budem primjer drugima u dobru. Eto, to su od mene željela ta janjad što su ih četnici vjekovima klali. Allahu Svemogući kakva li je pamet ta koja može drugog čovjeka smireno povaliti i klati dok ga drugi drže za ruke i noge? Kakva li je ta četnička pamet? Ko li drugi do sam šejtan ih na to nagovara. A kako se ti o Bošnjače osjećaš dok gledaš u kokardu sa nožem u ruci. I ti koji ovo čitaš nemoj misliti da nećeš možda na tom mjestu biti. Hoćeš! Budeš li zaboravljao, hoćeš ne budeš li se prisjećao. O Bošnjače ne dozvoli da jedan četnik sa puškom u ruci nas stotinu na strijeljanje vodi.
Dragi moj Bošnjače, ne stidi se onoga šta si i ko si. Zar da se stidiš sebe? Zar da se stidiš herojske Krajine i Bužimljana? Zar da se stidiš herojskog Gradačca i epske odbrane Olova? Zar da si zaboravio genocid? Znaš li da je Prijedor isto što i Srebrenica? Tvoje je dijete ono na čijem isrtulom skeletu nijemo šuti cuca i siperčić. Dragi moj Bošnjače ne stidi se vjere svoje. Nije vjera tvoja staromodna i zaostala. Zaostali su oni koji istinu neće da vide. Nije naša vjera kriva što smo u ovakvom stanju. Krivi smo mi što se nje ne pridržavamo. U njoj je svako riješenje naših nedaća. Dragi moj Bošnjače, kako možeš da mirno spavaš, a tvoja djeca kisnu pred OHR-om u Sarajvu?
Zemljače moj, u ovu zemlju ćemo i ti i ja leći. Ne uzdaj se ni u koga osim Onoga što ti lijep oblik dade. Ne uzdaj se niukoga nego u sebe, ne čekaj da te neko drugi pozove da promjeniš na bolje sebe, svoje ponašenje, svoju vjeru, svoj iman. Sam ćeš za svoje minute odgovarati u šta si ih potrošio.
A.H. Alamek
www.arhiva.bhprosvjetitelj.ba