Živinički tim Prosvjetitelja posjetio je danas Fazilu Bojagić iz Bašigovaca te joj uručio skroman predramazanski paket vrijednosti 50KM. To će, nadamo se, olakšati potrebe Fazile i pomoći joj u nadolazećim danima. Ovo je ujedno i druga posjeta ovoj porodici a prethodno smo pisali o stanju u kojem se nalaze, to možete pročitati ovdje. Inače Fazila je ponovo podcrtala da joj je problem voda i kupatilo te uputila apel za sve one koji bi željeli pomoći da joj se to riješi. 

Esmir i Haša Kunić žive u Kunićinima kod zvorničke Kamenice sa svojim jednoipogodišnjim sinom Emirom. Nezaposleni oboje i bez stalnih primanja teško sastavljaju kraj s krajem. Kunići su udaljeni 15 kilometara od magistralnog puta Zvornik – Nova Kasaba.

Otac Esmir povremeno radi na baušteli ukoliko mu se ukaže prilika i tako je do sada prehranjivao svoju porodicu. On se trenutno nalazi na terenu u Travniku gdje radi kao fiziklani radnik na građevini. Njihove muke postale su veće kada su primjetili da noga malog Emira ne raste i ne razvija se kako treba. Svakodnevno hodanje po doktorima u zvorničkom domu zdravlja i tuzlanskoj Gradini iziskuje ogromne troškove što porodica Kunić ne može sebi da priušti.

Živinički tim udruženja Prosvjetitelj Srebrenica je donirao jednokratnu pomoć ovoj porodici u vrijednosti od 100KM, te tako bar na kratko olakšao muke spomenutoj porodici. Svi ljudi dobre volje mogu da pomognu ovoj porodici pozivom na broj 00387 60 317 4099.

Piše: Mufid sin Rame Mustafić

"I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: "Mrtvi su!" Ne, oni su živi, ali vi to ne znate“! (Kur´an, El-Bekare 154.)“

Riječi Svevišnjeg Gospodara daju nam snagu da lakše prebrodimo godine tuge koje su iza nas. Prošlo je tačno dvadest godina od genocida koji je počinjen nad Bošnjacima iz Srebrenice, Bratunca, Zvornika, Milića, Vlasenice i drugih općina Podrinja u Srebenici 11. jula 1995. godine.

Teško je samo napisati samo ovaj datum. Obuzme me tuga, nostalgija, osjećaji koji tjeraju suze niz lice. A onda se sjetim kako je majkama koje su izgubile svoje sinove, pa tugu za mojim babom suzbijem duboko, jer ne mogu ni zamisliti kako je mojoj majci kojoj su ubijena dva brata, bratić, sestrić, svekar, djever, a od tuge za sinovima iste godine srce njene majke nije moglo izdržati. Svake godine tuga je sve veća.

Na početku je postojala nada da će neko od njih preživjeti, pojaviti se na vratima. Ali nakon deset godina počela je identifikacija šehida i nada po nada se gasila, kao što se gase zvijezde na nebu pred sabah. Tek petnaest godina nakon genocida, osjetio sam svu tugu. Došao je i taj dan da klanjam dženazu mom babi.

Kao dijete suočio sam se sa činjenicom da ću život provesti bez očeve ljubavi. Bio je strog, ali pravedan. Učio nas je da budemo kao i on. Nije želio da uradimo nista za šta bi se postidio. Toliko je snage ulagao u naš odgoj. Sada, da je živ, bio bi ponosan na rezultate svoga rada. Često sam pomislio da drugu djecu voli više nego nas, jer se češće nasmijao drugima nego nama koji smo njegovi kćeri i sinovi. Ali tek kasnije sam shvatio da je zbog toga što tu djecu nije on odgajao pa su mogli da se ponašaju po svojim pravilima, a mi nismo imali pravo na grešku.

Nije mi žao što sam ostavio svoje dječačke snove u okovima Srebrenice, nije mi žao što sam osjetio gorčinu genocida kada sam trebao osjetiti slast dječije igre. Žalosti me to što se dječački snovi žrtvovani za dobro Bosne i Hercegovine zaboravljaju i nisu dovoljan motiv da se podsjeća na bolnu historiju Bošnjaka.  Bošnjaci polahko zaboravljaju mjesto gdje je su ukopani najbolji bosanski sinovi, zaboravljaju Prijedor, Kozarac, Bosansku Dubicu, Foču, Goražde, Višegrad, zaboravljaju djecu Sarajeva... Šta je onda sveto nama, ako zaboravimo ova mjesta, šta nas čini ljudima i kako onda imamo hrabrosti reći da smo Bošnjaci, muslimani?!

Ja Srebrenicu osjećam kao svoju kuću, Potočare kao sobu u kojoj boravim svaki dan,  Memorijalni centar kao moje tijelo, svaki bijeli nišan dio mene... Potočari su mjesto vječne istine, čije ćutanje govori više od 8372 imena. 11. jula na šehidskom mezarju u Potočarima majke će se po drugi put, nakon dugih dvadeset godina, rastati od svojih sinova, čekajući da prođe još toliko da se sastanu u Džennetu. Šehidi ne umiru, samo se s njima rastajemo do dana određenog.

Često čujem kako mi neko kaže volio bi otići u Potočare, a dvadeset godina je prošlo od genocida. Ja se onda zapitam šta je radio do sad. Deset kolektivnih dženaza, više od šest hiljada  bijelih nišana poredanih u  safove. Zar te išta čini dijelom Bosne i Hercegovine ako te punih dvadeset godine nije zaboljela Srebrenica, ako nisi skupio hrabrosti da se suočiš sa bolom majke koja posljedni put grli tabut sina?! Zar smiješ pogledati u oči čovjeku koji je preživio genocid ili borcu koji je branio Srebrenicu i prešao stotinu i dvadeset kilometara preko šume gladan, bos, u strahu da će biti zarobljen, ubijen?! Muhammed s.a.w.s. kaže: „Ko dozvolio da ga ujede zmija dvaput iz iste rupe, ne spada u naše redove." Onda možemo slobodno reći da je pola Bosne i Hercegovine davno umrlo od otrova zmije, jer je činjenica da  se ne brane od zvijeri koje svakodnevno napadaju. 

Sa druge strane postoje Bošnjaci koji bi dali 11 života, majke koje bi poslale 7 sinova da brane Srebenicu i kćeri koje bi prolile 95 suza na svakom mezaru da mogu doći u Potočare. Njihove iskušenje je veliko, a Allah voli saburom obdarene robove. Ima i onih koji nisu mogli doći na posljednji ispraćaj svoga brata, sina, oca, zapitajmo se koliko to boli.

Razmišljam o definiciji riječi „genocid“ i nikako mi se ne uklapa u okvir u kojem se nalaze majke koje tuguju za sinovima, neke za čak šest sinova. To je više od tek obične riječi smrt. A može li išta imati veću težinu od smrti šest sinova? Može! Majkama Havi iz Prijedora i Naziji iz Zvornika za jedan dan  ubili su svih šest sinova, za isti dan ubili su i njihove muževe. Dvadeset godina kasnije isti bol, ista tuga, sve ponovo proživljavaju, samo ovaj put shrvane bolom koji dva desetljeća nose na duši... Dženaze sinovima je ponovo oživljavanje iste boli, kao da  im ubijaju još šestoricu, grle tabute, osjete njihove čiste duše u zraku... Osjete, znam, jer sam i ja osjetio kad sam grlio tabut rahmetli babe... To je zločin koji nema definiciju, to je poseban način ubijanja u čovjeku svakog drugog osjećaja osim tuge, boli, sjećanja na zločin. To je način da se ubije duša, a čovjek još uvijek hodi zemljom.

Mnogi ne pamte nista što bi im moralo biti sveto. Zašto zatvoramo oči pred istinom?! Koliko još majki treba da zaplače da bi nas svaki glas mujezina posjetio na namaz u Potočarima? Ako zaboravimo našu historiju, naš identitet se briše, a naša država gubi naciju. Kakvu onda budućnost ostavljamo svojoj djeci, ko će ih naučiti istini?! A neprijatelj nikada ne spava, na sav glas i bez imalo srama govori o tome kako nema Bosne i kako su se branili od agresije Armije te nepostojeće države. I često slušam mamu kako mi kaže da je sanjala rahmetli babu. Snovi su uvijek na istom mjestu, kod naše kuće, na našem imanju, čisti snovi, kao da vidim ono što govori. Dok je slušam srce mi tuga para, jer joj ne mogu pomoći da njeni snovi ponovo postanu stvarnost. Nema kuće, nema babe, a i života je sve manje. Kud će mi veća tuga?! Ti bolni snovi urezuju se u moj život kao žiletom i ostaju dio mene, dio moje neispričane priče i neostvarene želje za sretnom porodicom.

I nakon dvadeset godina sanjam da se vratim u kuću gdje sam rođen. Ona više ne postoji izgorjela je i samo temelji svjedoče o životu na tom mjestu. Izgorjela u naletu jedne od paravojnih jedinica koje su palile sve pred sobom. I još uvijek vatra tinja kad god dođem da je posjetim, jer sadašnji velikani uživaju gledajući suze jetima dok se gledajući zgarište zapaljene kuće sjećaju sretnog djetinjstva.

Nakon godina tuge, misli su sve više usmjerene ka Srebrenici. Pitam se šta mogu da uradim, na koji način da pomognem da se genocid ne zaboravi. I svaka noć završava dovom da se nikad ne zaboravi Srebrenica i da nikog ne zadesi sudbina Podrinja.

Baš u vrijeme kada roditelji očekuju da čuju prve riječi male Emeline najveća želja neće im biti ispunjena. Ova djevojčica od rođenja ima oštećenje sluha tako da nije u mogućnosti čuti niti govoriti. Doktorske analize utvrdile su da je njen sluh oštećen 98 %. Ovo je bio samo udarac više na ionako tešku materijalu i zdravstvenu situaciju u porodici Mešanović. 

Prošlogodišnja klizišta uništila su kuću koja je sagrađena prije nekoliko godina. Porodica strahuje od svakih novih  padavina, jer pitanje je dana kada će se ponovo aktivirati ovo klizište koje je površinom najveće na području općine Gračanica,a njihova kuća se nalazi u samom centru ove prirodne katastrofe. Međutim, bez obzira na procjene  geologa da kuća nije sigurna za život porodica Mešanović je primorana da nastavi život u svom nesigurnom domu. Otac ove djevojčice je invalid i njegova lijeva strana jr paralizovana tako da nije sposoban zaraditi za život svoje četvero djece. Ova šestočlana porodica živi od 120 konvertibilnih maraka dječijeg doplatka. Udruženje Prosvjetitelj uručilo je novčanu pomoć koju su donirale porodice Pitarević i Ademović iz Srebenice koje žive u Italiji.

Za kupovinu slušnog aparata koji bi maloj Emelini pomogao da čuje glasove i nauči prve riječi potrebno je još oko hiljadu konvertibilnih maraka. Svako ko želi donijeti osmijeh na lice Emelini i malo radosti u dom Mešanović može kontaktirati udruženje Prosvjetitelj Srebrenica na broj telefona 061 288 509 ili posjetiti porodicu koja živi u Gornjoj Miričini kod Gračanice.

Tražimo pomoć, jer druge pomoći nego čovjek čovjeku danas nema. Seid, otac malog dječaka Seada nam se javio sa molbom i nadom da se odazovemo i pomognemo koliko možemo, kako bi njegovom sinu bio omogućen odlazak na liječenje.

Sead je šestogodišnji dječak, koji boluje od usporenog rada srca. Dječak željan života, osmijeha i veselja, baš kao i svako drugo dijete. Sead i njegova porodica žive u Glogovoj kod Bratunca. U njihovoj porodici niko nije zaposlen,te žive bez primanja. Mali Sead mora odlaziti svaki mjesec u Banja Luku na kontrolu, a njegovi roditelji nisu u mogućnosti obezbijediti novac za te odlaske.

Općinski tim Prosvjetitelj Živinice je posjetio Seada, te im uručio 100 KM, koje bi im trebali biti dovoljno za odlazak na junsku kontrolu u Banja Luku. Seid nam se iskreno i srdačno zahvalio, a zar ima išta vrijednije od toga.

U jednom hadisu se kaže: „Sadaka nije umanjila nijedan imetak, i nije Allah robu koji prašta uvećao ništa osim ponosa, a nije se niko ponizno ponio prema Allahu a da ga Allah nije uzdigao."Posjeta šestogodišnjem Seadu u Glogovoj kod Bratunca

Općinski tim Živinice u saradnji sa drugim timovima nastavlja svoje aktivnosti. Ovog puta u saradnji sa timom Gradačac pozivamo sve dobronamjerne ljude da učestvuju u akciji saniranja kuće borca Hinke (finansijski ili fizički). Radovi su planirani da se izvedu zadnji vikend u tekućem mjesecu (25. april ili 26 april). 

U video prilogu pogledajte uslove u kojima ovaj Allahov rob živi

U okviru humanitarne pomoći za mjesec februar općinski tim Prosvjetitelja Živinice posjetio je porodicu Mirze Delibegovića u Tuzli. Ovaj hrabri gazija sa 16 godina stupio je u redove Armije Republike Bosne i Hercegovine, a danas je invalid teškog zdravstvenog stanja zaboravljen od onih koji su na vlasti države za koju se borio i dao svoje najbolje godine i zdravlje.

Ova tročlana porodica živi u objektu površine 26 kvadratnih metara i mjesec dana preživljava sa 46 KM državne pomoći. Taj novac im nije dovoljan ni za lijekove, tako da ih nisu u mogućnosti kupiti, jer ima prečih stvari. Mirzina supruga je tekođer bolesna, što dodatno otežava normalan život njihovom devetogodišnjem sinu. Česti su dani kada ova porodica nema novca čak ni za hranu, pa Mirza pomoć potraži u narodnoj kuhinji „Merhamet“.

On bi volio pronaći posao koji je u skladu sa njegovim mogućnostima, jer je bolno gledati svoju porodicu kako nema ni osnovne uslove za život, a ne može im pomoći. Naš tim je tokom posjete ovoj prodici uručio paket prehrambene pomoći u iznosu od 42,5 KM i 100 KM za njihove potrebe. Ukoliko neko želi pomoći ovoj porodici može kontaktirati Mirzu na broj telefona: 061/936-155. Molimo Uzvišenog Allaha da nam ovu pomoć primi kao dobro djelo, a ovaj porodici da sabura da ustraju u ovom velikom iskušenju.

U gradskoj džamiji Islamskog centra Živinice 25.12.2014.godine, nakon jacije namaza, upriličena je svečanost povodom godišnjice osnivanja prvog općinskog tima Udruženja Prosvjetitelj Muallim Srebrenica.

Uz prigodan program učenja Časnog Kur'ana, ilahija i obraćanja istaknutih ličnosti ovog Udruženja i predstavnika Medžlisa islamske zajenice Živinice predstavaljena je dvadesetominutna video prezentacija. Nakon uvodnih riječi proučen je dio iz Kur'ana te proučena ilahija u izvođenju hora džemata Dubrave.

Nakon toga pogledana je video prezentacija o osnivanju udruženja, humanitarnim aktivnostima koje je općinksi tim Živinice realizovao u prvoj godini djelovanja, načinu rada udruženja, projektima koji su u toku te planovima za naredni preriod.

Nakon ovog informativno-edukativnog filma prisutnim se obratio osnivač i lider Udruženja Prosvjetitelj Muallim Srebrenica Mehdin Jakubović. Svojim emotivnim, motivacionim i prije svega edukativnim obraćanjem počastio je pristune i još jednom potvrdio kolika je snaga čovjeka koji već dvadeset godina čini dobro i podstiče na činjenje onog što je obaveza svakog muslimana, i niti jednog trenutka ne dozvoljava da se zaboravi istina o Bošnjacima i Bosni te poručio da "Nikad ne okrenemo leđa neprijatelju, a prsa prijatelju."

Na kraju svečanosti predsjednik Udruzenja Nerzudin Hajdarevic uručio je "Zlatnu plaketu" Prosvjetitelja općinskom timu Živinice za veliki doprinos u širenju misije Udruženja koju je u ime ovog tima primio predsjednik općinskog tima Ševal Salhović. Na ovoj svečanosti prisustvovali su članovi timova Prosvjetitelja iz Srebrenice, Zvornika, Tuzle, Brčkog i Kalesije. Nakon oficijelnog programa upriličeno je druženje uz kafu, čaj i večeru.

" I neka od vas bude zajednica koja će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati. Oni će što žele postići. "(Kur'an)

U prostorijama općinskog tima Živinice "Udruženja Prosvjetitelj Muallim" 09.12.2014. godine održan je sastanak članova ovog tima. Uz ugodnu atmosferu u društvu odabranih mladih ljudi koji se se okupili u ime Allaha dž.š. da svojim prisutvom daju doprinos značaju ovog udruženje, prvo je proučen dio iz Časnog Kur'ana. Nakon ovog dijela svi članovi su iznijeli svoje mišljenje o radu udruženja u proteklom periodu, planovima i prijedlozima za narednu godinu, te analizu svog doprinosa u realizaciji razvoja misije Prosvjetitelja i učešću u dosadašnjim akcijama i projektima.

Kao ključni dio ovog sastanka bila je prezentacija izvještaja općinskog tima Živinice za proteklu godinu gdje su prestavljeni ključni događaji, humanitarne akcije, posjete kolektivnim dženazama, posjete porodicama istaknutih učesnika Armije Republike Bosne i Hercegovine koji su svoje živote dali za našu domovinu, te svoj doprinos u projektima ovog tima.

Prostor u kome se održavaju sastanci, druženja članova tima Živinice, edukativne sekcije i gdje se razvija ideja pomoći i solidarnosti sa drugima te rađaju nove kreativne ideje rekonstruisan je na ljeto ove godine i u njegovo uređenje i kupovinu namještaja uloženo je 1500 KM.

U ovoj godini prikupljeno je ukupno 10 832.80 KM, od čega je 8157.80 KM donirano kao pomoć socijalno ugroženim porodicama u obliku humanitarne novčane pomoći ili kupovinom najpotrebnijih životnih namjernica, a 2675 KM je iskorišteno za sipendiranje četvero djece tokom cijele godine. Teško je nabrojati sve akcije koje su obuhvaćene sektorom humanitarne pomoći ali je bitno naglasiti oni ključne, koje se realizovane u ovoj godini.

Posjeta porodici Mevle u Zelenom Jadru kod Srebenice ostavila je najveći utisak na članove tima koji su je posjetili. U protekloj agresiji na Bosnu i Hercegovinu Mevlo je protjeran iz svog rodnog grada, kuća mu je porušena pa je on, s porodicom, bio primoran potražiti smještaj i utočište daleko od mjesta gdje je odrastao. Mevlo, kao maloljetni gazija, stao je u odbranu svoje zemlje, vjere i naroda. Danas je demobilisani borac, bez stalnih primanja. Već dva desetljeća pokušava pronaći stalno zaposlenje, kako bi svoju djecu mogao školovati i obezbijediti im normalan život. Međutim, ekonomska situacija u BiH je na '' ivici egzistencije'', tako da je Mevlo bio jedan među hiljadama koji pokušavaju pronaći posao. Godinama je živio bez struje, vode, stolarije i namještaja. Dio kuće bio je bez osnovne izolacije – čista zemlja. Nesebičnim zalaganjem članova našeg tima Mevlo i njegova porodica sada imaju normalan život, dostojan čovjeka i ovu zimu , za razliku od prošle, dočekuju u toplom domu sigurni da će hladne zimske noći provoditi bezbrižno u udobnosti i toplini o kojoj su prije samo sanjali. Ovo je samo jedan od primjera pomoći i sanacije stambenih objekata porodicama na području Bosne i Hercegovime.

Snimanjem kratkog filma o porodici Karamujić iz Teočaka pokrenuta je humanitarna akcija prikupljanja pomoći za rekonstrukciju njihove porodične kuće. 

U ovoj godini je realizovana podjela bajramskih paketića i školskog pribora mališanima kojim je naša pomoć bila od velike važnosti i izmamila osmijeh na lice. Nakon velikih poplava i klizišta koje su u maju zadesili veliki dio Bosne i Hercegovine članovi našeg tima dali su veliki doprinos u humanitarnim akcijama, materijalanoj i finansijskoj pomoći nastardalim tokom ove prirodne nesreće na području cijele Bosne i Hercegovine. U okviru ove akcije posjetili smo porodice u kolektivnom naselju Puračić čije su stambeni objekti bili poplavljeni.

Donacija od 1500 kg sijena bila od velikog značaja za farmu u Konjević Polju, jer su majske poplave uništile većinu zaliha hrane i usjeva koje su bile neophodne za prehranu stoke,kao i mnogobrojne akcije na produčju Srebenice, Bratunca, Zvornika, Živinica, Lukavca, Maglaja, Kalesije i drugih gradova.

11.07.2014. godine posjetili smo Memorijalni centar u Potočarima, klanjanjli dženazu te organizovali zajednički iftar u prostorijama Prosvjetitelja u Srebrenici. Teško je bilo suočiti se sa slikom navećeg polja bijelih nišana šehida u Evropi, ispreplitanih desetinama hiljada onih koji su došli da još jednom posjete svoje sinove, očeve, braću, rođake ili iz poštovanja prema najboljim bosanskim sinovima puste suzu i prouče Dovu.

Članovi tima prisustvovali su obilježavanju godišnjice zločina nad Bošnjacima u Prijedoru i Kozarcu 20.07.2014. godine . Na tom mjestu gdje tuga nadmašuje sve druge osjećaje, u danima odabranog mjeseca Ramazana, klanjana je dženaza žrtvama jednog u nizu zločina koji su počinjeni od strane srpskog agresora u proteklom ratu protiv Bosne i Hercegovine. Nakon dženaze i ukopa, 12 mladih koji su na ovaj put krenuli sa nijetom da ne dozvole da se zaborave oni koji su dali svoje živote za domovinu, posjetili su najveću masovnu gorobnicu u Bosni i Hercegovni - Tomašicu i sami se uvjerili kolika je tuga mjestu gdje je 20 godina bilo ukopano preko 500 najboljih Bosanskin sinova. Na kraju dana posjetili smo Banjalučku Ferhadiju i džamiju u Kozarcu

Posjeta demobilisanim borcima i porodicama šehida bila je organizovana u više navrata ove godine. Između ostalih posjetili smo porodicu Nesiba Malkića ratnog komanta i dobitnika navećeg ratnog priznanja “Zlatni Ljiljan”.

Od aktivnosti koje su od najvećeg značaja jeste učenje Kur'ana koje je organizovano tokom cijele godine, i broj učaća je u stalnom prastu kao i održavanje kurseva i seminara sa vjerskom tematikom.

Posebna čast i veliko bogatstvo na koje smo ponosi jesu naše hadžije, njih trojica, koji su ove godine obavili ovu veliku dužnost i prenijeli nam svoje iskustvo i utiske sa svetog i najodabranijeg mjesta iz Mekke

Na kraju je predstavljen plan rada za narednu godinu i aktivnosti koje će biti prioritet ovog tima, te neki novi projekti koje ćemo uz Allahovu pomoć realizovati i uspješno privesti kraju. Molim Allaha dž.š. da nam naš trud primi kao dobro djelo i podari snage i sabura da ustrajemo na ovom putu.

Autor teksta: Sektor za informisanje i odnose s javnošću: Mufid M.